Miodrag Petrović Čkalja, jedan od najistaknutijih komičara s ovih prostora, često se smatrao predodređenim za svoju komičarsku karijeru budući da je rođen na Svjetski dan smijeha. Prije točno dvadeset godina, na današnji dan, preminuo je legendarni glumac čiji karakter i rad žive i danas. Njegova prisutnost u serijama poput “Paja i Jare”, “Kamiondžije”, “Servisna stanica”, “Ljubav na seoski način”, “Vruć vetar” i “Put oko sveta” ostavila je trajan utisak, donoseći radost i smijeh mnogim ljudima.
Unatoč svojoj reputaciji kao komičar, Čkalja je bio poznat po svojoj čvrstoj osobnosti. Glumac nikada nije oklijevao izražavati svoje mišljenje i ponekad je odbijao suradnju s određenim kolegama. Međutim, najintimnije uvide u Čkaljin karakter i život imali su njegovi najbliži. Čkaljin sin, glumac i redatelj Čedomir Petrović, u svom autorskom tekstu iznio je svoja razmišljanja o svom ocu. Kroz taj tekst podijelio je svoje iskustvo i saznanja o onome kroz što su njegovi roditelji prolazili.
“Beograd je bio prekriven debelim slojem snijega. Temperature su bile ispod nule, a osjećala se prava zima kakva je nekada bila. Bila je to doček Nove 1955. godine. To su mi kasnije pričali mama i tata. Tada sam imao samo šest godina, i sjećanja na taj trenutak su kombinacija njihovih priča i onoga što pamtim.Naša obitelj živjela je u Draže Pavlovića ulici, ali ne mogu se sjetiti točnog broja. Bili smo bliže Cvijićevoj ulici, u stanu na drugom spratu. Stan je bio mali, s predsobljem toliko skučenim da je mogla ući samo jedna osoba. Kuhinja je bila tako uska da je mama mogla ući samo da pripremi obrok. Soba je imala dva kreveta, mali ormar, stol i tri stolice. Bilo je tijesno, ali ispunjeno radosti i ljubavi. Tata je ukrašavao malu jelku koja je gotovo prepolovila sobu.
Tog dana, netko je neočekivano zazvonio na vratima. Nismo očekivali posjetitelje. Tata je otvorio vrata i pred njim je stajao čovjek. Za mene, tadašnjeg dječaka, izgledao je poput diva iz bajke. Imao je dugi zimski kaput, brkove i šešir. Skinuo je šešir i mama i tata su ga pozvali unutra. Mama je stavila njegov veliki zimski kaput na krevet, a on je zauzeo mjesto na stolici. Iznenada se pojavio, izvinjavao se zbog dolaska bez prethodne najave, i odmah je izgovorio rečenicu koja je zvučala kao da ju je mnogo puta ponovio: ‘Ja sam brat narodnog heroja Ivana Milutinovića, zovem se…’ Njegovo ime mi nikada nije ostalo u pamćenju. I danas, nakon toliko godina, ne mogu se sjetiti kako se zvao. Nastavio je, govoreći: ‘Vidite, dobio sam stan, dvosoban stan, koji je malo dalje odavde, ima 42 kvadrata. Mislim da nije za mene, jer moja kćerka ide na fakultet, pa bi ona tu živjela…’ Gledali smo ga, ali nismo baš shvatili što želi reći. Sjećam se svog rođenog brata Ivana Milutinovića, iako nisam mogao zapamtiti njegovo ime. Međutim, uvijek ću pamtiti njegovu dobrotu i poštenje. Sjećam se vremena, davnih vremena, kada je bilo puno dobrih ljudi…”
