Aleksandar Vučić ponovo je iznio stavove koji su izazvali pažnju regionalne javnosti, posebno kada je riječ o njegovom viđenju odnosa Srbije prema dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Tokom obraćanja, Vučić je pokazao nezadovoljstvo činjenicom da u Srbiji, kako je rekao, gotovo niko ne obraća pažnju na situaciju u BiH. Njegova poruka bila je jasna – Srbija bi trebalo da prati šta se dešava kod susjeda, posebno kada su u pitanju političke tenzije, sigurnosni izazovi i potencijalne promjene koje mogu imati posljedice i po samu Srbiju.
Vučić je ukazao na to da u Beogradu mediji i politički akteri često zanemaruju događaje u BiH, iako se tamo, kako tvrdi, odvijaju procesi koji mogu imati duboke posljedice za cijeli region. “Nikog ne zanima šta se događa u BiH. I onda će svi da se prave iznenađeni kad nešto eksplodira,” rekao je. Po njegovim riječima, to je znak površnog pristupa ozbiljnim pitanjima i nedostatka strateške orijentacije.
U svom izlaganju posebno je istakao odnos političkih struktura unutar BiH i potencijalne krize koje se mogu prenijeti i preko granica. Naglasio je da pojedine inicijative i potezi iz Sarajeva, Banjaluke ili Mostara mogu izazvati lančane reakcije, ali da se u Srbiji o tome gotovo i ne razgovara. Prema Vučiću, to je ozbiljan propust, jer se time gubi prilika da se na vrijeme pripreme odgovori na moguće scenarije.
Govoreći o Republici Srpskoj, Vučić je rekao da se često zaboravlja koliko su političke i institucionalne veze između Srbije i entiteta jake, ali i osjetljive. Istakao je da Srbija mora imati više senzibiliteta prema tome šta se tamo dešava, jer se problemi u RS-u ne mogu ignorisati. “To što mi u Beogradu šutimo, ne znači da se problemi neće preliti i na nas,” upozorio je.
Vučićev ton bio je oštar, ali i donekle defanzivan. Djelovao je kao da pokušava probuditi pažnju domaće javnosti, ali i poslati signal političkim elitama da moraju pokazati više interesa za stanje u regionu. Njegova poruka svela se na to da Srbija mora imati jasan uvid u sve regionalne tokove, jer se sigurnost i stabilnost ne mogu graditi zatvorenih očiju.
U širem kontekstu, njegovo izlaganje može se posmatrati i kao pokušaj da se unaprijedi pozicija Srbije kao ključnog političkog faktora u regionu. Vučić je, između redova, poslao poruku da Srbija mora voditi regionalnu politiku, a ne pasivno posmatrati razvoj događaja. Time je možda i ukazao na unutrašnje slabosti srpske političke scene, gdje se pažnja prečesto preusmjerava na dnevnopolitičke teme, dok se strateška pitanja ostavljaju po strani.
Zanimljivo je i to što Vučić nije konkretno imenovao događaje u BiH koji su, po njegovom mišljenju, zabrinjavajući. Time je ostavio prostor za različita tumačenja, ali i dodatno potencirao osjećaj neizvjesnosti. Neki analitičari to mogu tumačiti kao pokušaj da se zadrži kontrola nad političkom naracijom, dok drugi to vide kao signal da postoje informacije koje još nisu dospjele u javnost, ali ih vlast pažljivo prati.
Ono što se može zaključiti jeste da Vučić pokušava pozicionirati Srbiju kao državu koja ne smije biti ravnodušna prema BiH, bez obzira na to da li se radi o političkim tenzijama, ekonomskim izazovima ili sigurnosnim pitanjima. Njegov poziv na budnost i angažman može se čitati i kao upozorenje – da je ignorisanje dešavanja kod najbližih susjeda pogrešan put i da Srbija mora imati jasan odgovor na sve što se dešava u njenom neposrednom okruženju.
Bez obzira na različite političke stavove unutar Srbije, Vučićeva poruka otvara važno pitanje: koliko se zapravo u domaćoj javnosti i političkom prostoru vodi ozbiljan dijalog o regionalnim odnosima i kakve posljedice može imati politika zatvorenih očiju? Ako se odgovori izostave ili zamijene pasivnošću, Vučić očigledno smatra da bi cijena toga mogla biti visoka.
