Život poslije smrti je tema koja intrigira mnoge, ali ostaje nedokučiva i otvorena za širok spektar tumačenja. Postoje različita uvjerenja o sudbini duše nakon što tijelo umre. Dok neki vjeruju da se ništa ne događa, drugi su čvrsto uvjereni da ljudi odlaze ili u raj ili u pakao. Dr. Katherine Maniks, koja ima trideset godina iskustva rada u području palijativne skrbi, podijelila je svoja zapažanja s BBC-om, ističući različite faze kroz koje prolaze umirući pacijenti.
Prema njenim riječima, prvi znak gašenja tijela očituje se kroz smanjenje energije, nalik na ispražnjenu bateriju koja se više ne može puniti. U tom trenutku, hrana ili piće postaju manje važni. Gubitak apetita čest je simptom te faze, a ne razlog za zabrinutost. Vremenom, pacijenti postaju sve pospaniji, gube svijest te postaju nesvjesni svoje okoline. Također je spomenut fenomen “samrtnog hropca”, uznemirujućeg zvuka koji se može pojaviti u tom procesu.
No, percepcija tih trenutaka često se ne podudara s objektivnom stvarnošću. Dr. Maniks je objasnila da mozak pokreće automatske obrasce disanja koji variraju između dubokih i plitkih udisaja. Ti obrasci mogu stvoriti dojam kao da osoba očajnički traži zrak ili se bori da udahne. Uz to, za razliku od mnogih filmskih prikaza u kojima se sugeriše da čitav život proleti pred očima, ova pojava zapravo je znak duboke nesvijesti.Nakon toga, osoba doživljava osjećaj potpunog oslobođenja od briga. Obično, kako se približava posljednjim trenucima svog života, disanje postaje sporo i ravnomjerno. Na kraju, dolazi do posljednjeg izdisaja, nakon kojeg nema novog udisaja, zaključila je doktorica.
