Većina mladih ga ni ne prepoznaje. Neki ga zamijene za stari alat, drugi misle da je ukras ili stara konzerva. A zapravo – to je mlin za kafu. Ručni, težak, s metalnom ručkom koju treba zavrtjeti više puta dok zrna kafe ne popuste pod pritiskom. Nekada davno, skoro svaka kuća u Jugoslaviji imala je jedan ovakav mlin. Bio je običan predmet, ali je imao svoje mjesto i svoju važnost. Danas, on je tiha veza s prošlošću, s vremenom koje se ne vraća.
Na društvenim mrežama nedavno je osvanula fotografija ovog predmeta uz jednostavno pitanje: “Znate li čemu ovo služi?” Odgovori su, očekivano, bili podijeljeni po generacijama. Mlađi su se pitali da li je to možda stari alat za obradu drveta ili neka vrsta konzervatora, dok su stariji prepoznali mlin odmah i komentarisali s osmijehom i sjetom.
“Ajme meni, da li znam? Koliko sam puta kao dijete mleo kafu u ovome. Lijepe uspomene,” napisao je jedan korisnik. Drugi je dodao: “Za vježbanje bicepsa s 7 godina.” Bilo je i šaljivih komentara poput: “Za ogovaranje. Sjednu dvije komšinice, vrte to i ogovaraju.” Još neko se sjetio kako su sve prodavnice nekada imale mlin, pa bi ih mama slala da samelju kafu, a trgovci bi “malo sebi ostavili”.
Ovi komentari nisu samo smiješni – oni su iskreni odrazi vremena kad je kafa bila više od napitka. Bio je to ritual. Proces. Prvo se kafa kupi u zrnu, pa se samelje ručno, pa se kuva polako na šporetu. I sve to ima smisla samo ako je kraj toga sjedenje s nekim, razgovor, komšijsko druženje ili porodično okupljanje.
Mlin za kafu je bio dio tog rituala. Nije bio zamjenjiv. Bio je bučan, zahtijevao je snagu, ali nije smetao nikome. Zvuk mljevenja bio je uvod u nešto lijepo – miris svježe kafe i zvuk šoljica na stolu.
U mnogim domaćinstvima, posebno u manjim gradovima i selima, kafa nije bila stvar kofeina. Bila je stvar susreta. Komšinica navrati “na brzaka”, ali ostane dva sata. Prvo se mljela kafa. Pa se grijala voda. Pa se priča. Djeca se igraju po dvorištu, a odrasli komentarišu politiku, televiziju, modu, zdravlje. Sve to uz šoljicu domaće kafe, kuvane s pažnjom.
Mlin se prenosio s generacije na generaciju. Neki su ga dobili od bake, neki od roditelja. I danas poneko još ima takav mlin negdje u kuhinji ili na tavanu. I iako više ne melje kafu, ne baca ga. Jer to nije samo predmet. To je podsjetnik na jedno drugo vrijeme.
Danas je sve drugačije. Kafa se kupuje već samljevena, često već i zapakovana u kapsule za automatske aparate. Nema više mirisa dok se melje. Nema više ručke koja škripi. Sve je brzo, efikasno – ali i pomalo prazno.
Zato ovakve fotografije izazivaju toliko pažnje na mrežama. Jer nas podsjete na detalje koje smo zaboravili. A ti detalji su nekada činili život toplijim. Ručni mlin za kafu možda više nema praktičnu svrhu, ali ima emocionalnu. On nas vraća u kuhinje naših baka i majki, u djetinjstva u kojima su obične stvari imale smisao.
Možda neće svi prepoznati čemu služi. I ne moraju. Dovoljno je da oni koji znaju – ne zaborave.
