Proveo sam deset dana sam u vikendici. Došao sam tamo kako bih se odmorio od gradske buke i svakodnevne užurbanosti. Dani su prolazili sporo, gotovo usporeno. Svako jutro sam kuhao kafu, sjeo na verandu i gledao u šumu koja je okruživala kuću. Bilo je mirno. Pomalo previše mirno. Nisam očekivao društvo.
-
Neočekivani posjetitelj
Jednog dana, negdje oko podneva, čuo sam grebanje na kapiji. Izašao sam da provjerim i ugledao psa — velikog, dobro uhranjenog, s urednom ogrlicom. Bio je čist, smiren, i djelovao kao da zna što radi. Nije lajao, nije cvilio. Samo me gledao. Otvorio sam kapiju, a on je, bez oklijevanja, ušao i krenuo za mnom prema kući.
Kad smo ušli, pas se smjestio pokraj kućice za alat, uzdahnuo duboko i zaspao. Nije tražio hranu. Nije tražio igru. Samo mir i tišinu. Bio sam zatečen, ali i nekako sretan. Nisam znao čiji je, ali znao sam da mu je ovdje dobro. Ostavio sam ga da spava i vratio se svojim mislima i tišini.
-
Rutina koja se ponavlja
Nakon nekog vremena, pas se probudio, protegnuo i mirno otišao istim putem kojim je došao. Pomislio sam da je to bio slučajni susret. Međutim, sljedeći dan, gotovo u isto vrijeme, vratio se. I opet učinio isto — ušao, legao, odspavao i otišao. Taj se obrazac ponavljao iz dana u dan. Dolazio je, odmarao se otprilike sat vremena i onda odlazio.
Postalo mi je jasno da mu ta rutina nešto znači. Da dolazak kod mene, u ovu tihu vikendicu, nije slučajan. Očito mu je trebala pauza. Odlazak na sigurno mjesto gdje ga nitko ne vuče, ne gnjavi, ne diže.
-
Poruka za vlasnika
Pitao sam se čiji je. Tko posjeduje psa koji tako organizirano dolazi na odmor? Uzeo sam papir i olovku te napisao kratku poruku:
“Zanima me tko je vlasnik ovog njegovanog psa i znaju li oni da on svaki dan dolazi spavati sa mnom?”
Pričvrstio sam poruku na njegovu ogrlicu i pustio ga da ode, kao i svaki put. Nisam znao hoće li se vratiti, ali nadao sam se da hoće — ako ne zbog mene, onda barem zbog svog kratkog mira koji je ovdje pronalazio.
-
Odgovor koji sve objašnjava
Sljedeći dan, pas se pojavio opet. No ovog puta s dodatkom — na njegovoj ogrlici visjela je nova pločica. Uzeo sam je i pročitao:
“Ja sam vlasnik ovog psa… on živi u kući sa šestero djece, od kojih je dvoje mlađe od tri godine. Ona je na putu u tvoju kuću na spavanje… Mogu li joj se pridružiti?”
Naslonio sam se na vrata i nasmijao. Sve je postalo jasno. Pas nije bježao. On je dolazio po mir. Birao je tišinu umjesto kaosa. Birao je mene, jer sam bio jedina osoba u njegovom svijetu koja nije ništa tražila od njega. Samo prisutnost.
Narednih dana rutina se nastavila. Dolazio je svakodnevno, ulazio bez pozdrava, spuštao se pokraj vrata i tonuo u san. Nisam više postavljao pitanja. Ponekad bih mu tiho pričao dok bih sjedio s knjigom u ruci, a on bi samo okrenuo uho prema meni, ne otvarajući oči. Počeo sam pripremati mali jastuk za njega, premjestio ga bliže peći. U toj tišini, između čovjeka koji je tražio mir i psa koji je znao gdje ga može pronaći, stvorilo se nešto nalik prijateljstvu. Bez riječi, bez obveza. Samo prisustvo.
