Jednog sunčanog popodneva, starija žena sjedi sa svojom prijateljicom u hladu vrta. Njeno lice nosi tragove iskustva, a glas joj je smiren dok priča istinitu i poučnu priču iz svog života.
“Rodila sam tri sina,” započela je, “odgajala ih s ljubavlju i trudom. Svi su odrasli, završili škole, zaposlili se, i kasnije zasnovali svoje porodice. Svako je krenuo svojim putem, živeći sa svojim ženama odvojeno od mene. Bila sam sretna zbog njih, ali i pomalo usamljena jer je moj dom ostao tih i prazan.”
Prva posjeta – kod najstarijeg sina
“Jednog dana odlučila sam posjetiti svog najstarijeg sina. Zamolila sam ih da kod njih prenoćim, što su prihvatili. Ujutro, kad je snaha donijela čaj, rekla sam joj: ‘Snaho draga, moram ti priznati da sam tokom noći pomokrila posteljinu.’ Nisam mogla vjerovati njenoj reakciji – počela je vikati na mene, vrijeđati me i grubo mi naredila da operem posteljinu i stavim je da se osuši. Rekla je da, ukoliko se to ponovi, više neću moći prenoćiti kod njih.”
Uz bol u očima, žena nastavi: “Iako sam bila povrijeđena, nisam htjela praviti scene. Operala sam posteljinu i odmah nakon toga napustila njihov dom, osjećajući gorčinu i razočaranje.”
Druga posjeta – kod srednjeg sina
“Sljedeća stanica bio je moj srednji sin. I kod njih sam prenoćila i ponovila istu stvar – prosula sam vodu po posteljini i rekla snahi da sam se u snu pomokrila. Ovoga puta, reakcija je bila još gora. Snaha me vrijeđala, a moj sin je samo stajao sa strane, ni riječ nije rekao da me zaštiti. To me najviše zaboljelo – njegovo ćutanje. Napustila sam njihov dom još povrijeđenija nego prvi put.”
Treća posjeta – kod najmlađeg sina
“Na kraju sam otišla kod svog najmlađeg sina. Prenoćila sam kod njih i ujutro ponovo prosula vodu na posteljinu. Kad sam rekla snahi da je posteljina mokra jer sam se pomokrila u snu, ona me pogledala s osmijehom i rekla: ‘Ne brinite, majko. To se često dešava starijim osobama. Koliko puta smo mi, kao djeca, mokrili po vašoj odjeći, a vi ste nas s ljubavlju prali i čuvali?'”
“Oprala je posteljinu bez riječi prigovora, osušila je i namirisala. Njene riječi i postupci dotakli su moje srce. Znala sam tada gdje će biti moj dom u starosti.”
Poseban poklon – test sinova i snaha
“Zahvalila sam najmlađoj snahi i rekla joj: ‘Kćeri moja, prijateljica mi je dala novac da kupim nakit za njenu kćerku. S obzirom da si ti približnih proporcija, mogu li uzeti tvoje mjere?’ Uzela sam mjere njenog vrata i ruku, a zatim kupila najljepši zlatni set nakita.”
Nakon nekog vremena, organizovala je porodični ručak. “Pozvala sam sva tri sina sa njihovim porodicama. Nakon obroka, iznijela sam zlatni nakit i ispričala cijelu priču o tome kako sam testirala njihove reakcije na moju, kako su mislili, starosnu nemoć.”
“Dvojica starijih sinova pogledali su svoje žene s prijekorom i stidom, a ja sam nakit stavila na svoju najmlađu snahu i rekla: ‘Bog mi nije podario kćerke, ali tebe doživljavam kao svoju kćer. Kod tebe ću, ako doživim starost, provesti svoje posljednje dane jer si pokazala ljubav, poštovanje i pažnju.'”
Pouka priče
Priča završava mudrim riječima starice: “Dobrota se uvijek vraća onima koji je daju. Možda ne odmah, ali život uvijek nađe način da nagradi dobre ljude. Činite dobro i dobrom se nadajte.”
Prijateljica je slušala u tišini, sa suzama u očima, duboko ganuta iskrenošću i mudrošću svoje sagovornice.
