Kad sam imala samo četiri godine, dogodila se tragedija koja je zauvijek promijenila tok mog života. Moja porodica doživjela je tešku saobraćajnu nesreću, a moja mama je stradala. To je jedno od mojih najranijih sjećanja, iako su detalji mog života prije nesreće magloviti.
Sjećam se nje jasno – imala je smeđu kosu i vrlo sladak osmijeh. Voljela je pjevati, a često bi me uzimala u naručje i držala na svojoj stolici za ljuljanje. Te uspomene su mi ostale urezane u srcu, poput svjetionika koji me podseća na toplinu i ljubav koju sam tada osjećala.
Nova stvarnost
Danas je moja mama druga žena. Ona tvrdi da me rodila, da je oduvijek bila tu, ali nešto mi tu nikad nije bilo sasvim jasno. Moj tata i moje starije sestre, koji su proživjeli tu nesreću zajedno sa mnom, nemaju nikakvo sjećanje na moju prvu mamu. Kad god pokušam razgovarati o tome, nailazim na zid – šale da sam luda ili brzo skretanje teme.
Sve moje uspomene na ovu ženu koja mi sada govori da je moja mama počinju tek nakon nesreće. Pokušavam razumjeti, pokušavam povezati komadiće priče, ali svaki put nailazim na praznine i nedorečenosti.
Tragovi iz prošlosti
Jedan od ključnih trenutaka mog osjećaja nesklada dogodio se kada sam proučavala svoj rodni list. Na njemu je kao ime moje majke pisalo “Marija”. Ali moja današnja mama ne zove se Marija. Kada sam je suočila s ovim, rekla je da je to administrativna greška iz bolnice, nešto što nikada nisu ispravili. Njen odgovor nije umirio moje sumnje – naprotiv, probudio je još više pitanja.
Još jedan trenutak koji me naveo na razmišljanje dogodio se s mojim rođakom, koji je jedanaest godina stariji od mene. Jednom prilikom spomenuo je nesreću i rekao: “Naša porodica bi bila potpuno drugačija da se to nije dogodilo.” Pitala sam ga šta je mislio pod tim. Pogledao me ozbiljno, zastao na trenutak i izgovorio: “Znaš, tvoja mama…” ali nije dovršio misao.
Te riječi odzvanjale su mi u glavi danima, možda čak i godinama. Šta je to htio reći? Kakvu istinu je zadržao za sebe?
Sestra i poruka o prihvatanju
Jednom sam povela razgovor o ovome sa svojom sestrom, nadajući se da će mi pružiti odgovore ili barem neku vrstu objašnjenja. Umjesto toga, dobila sam savjet koji me duboko potresao: “Ponekad samo moraš prihvatiti istinu svog života kakva je sada; prestani kopati po prošlosti.”
Njen odgovor bio je poput hladnog tuša. Moja želja da razumijem vlastitu prošlost, vlastiti identitet, bila je u njenim očima suvišna i nepotrebna. Ali kako da prestanem kopati kada su ta sjećanja tako živa? Kako da prihvatim stvarnost koja se čini nepovezanom s mojim najdubljim osjećajima i uspomenama?
Unutrašnji sukob
Osjećam da sam zarobljena između dva svijeta – jednog izblijedjelog svijeta sjećanja na moju prvu mamu i stvarnosti koju svi oko mene pokušavaju nametnuti. Taj osjećaj odvojenosti, nepodudarnosti između onoga što znam duboko u sebi i onoga što mi govore, neprestano me progoni.
Mogu razumjeti da je porodici teško govoriti o prošlosti. Možda žele zaštititi mene, možda sebe. Možda su bol i gubitak za njih bili preteški, pa su stvorili novu verziju priče kako bi nastavili dalje.
Šta sada?
Iako nemam sve odgovore, odlučila sam da se više neću povlačiti pred pitanjima koja me tište. Možda je istina mojih sjećanja složenija nego što trenutno mogu razumjeti, ali ona su dio mene i ne mogu ih ignorisati.
Prihvatila sam da možda nikada neću dobiti sve odgovore, ali to ne znači da moram zaboraviti ili se odreći svojih uspomena. Možda je upravo to lekcija koju treba da naučim – kako živjeti između prošlosti i sadašnjosti, gradeći svoj identitet na temeljima oboje.
Zaključak
Ova priča je podsjetnik na složenost porodice, sjećanja i gubitka. Nije lako pomiriti prošlost i sadašnjost, naročito kada se čini da svi oko vas insistiraju na jednoj verziji priče.
Možda je ključ u prihvatanju – ne nužno verzije koju vam drugi nameću, već one koja vam omogućava da budete cjeloviti i vjerni sebi. Jer na kraju, naša sjećanja, koliko god bila fragmentirana, dio su nas i oblikuju nas na način na koji ni jedno drugo iskustvo ne može.
