Svaka društvena zajednica njeguje svoje vlastite običaje i tradicije koje često proizlaze iz davno proteklih vremena. Među takvim tradicijama, u mnogim kulturama, postoje i neki koji se mogu smatrati neobičnim ili čak zastrašujućim. Jedan od takvih običaja s kojim se susreće srpska kultura je poznata kao tradicija podruge, koja je često okarakterizirana kao iznimno neobična i pomalo zastrašujuća.
Prema ovom običaju, ako žena nije u mogućnosti roditi djecu, dozvoljeno je da druga žena uđe u obitelj kako bi umjesto nje rodila. Društvene norme u Srbiji su dugi niz godina stavljale naglasak na važnost djece kao središnje vrijednosti. Za oba spola, primarni životni cilj često je bio povezan s brakom i stvaranjem što više potomstva. Međutim, u situacijama kada se taj cilj, iz različitih razloga, nije mogao ostvariti, osobito na području Kosova i Metohije, postojao je običaj da se u kućanstvo pozove druga žena. Ova druga žena, poznata kao podruga, imala je zadaću rađanja djece zajedno s bračnim parom.
Korijeni ovog običaja sežu u albansku kulturu, gdje je posjedovanje prve žene bilo simbol neizmjernog ljubavi prema suprugu. Svaka od tih žena imala je svoje specifične dužnosti i odgovornosti, dok su svi članovi obitelji zajedno živjeli pod istim krovom. Ekipa Exploziva i TV Prva su tijekom istrage uspjeli locirati potomke različitih grana ove tradicije na Kosovu i Metohiji, kao i jedinog preživjelog potomka u Srbiji, Miloja Radića, koji je odrastao u domaćinstvu s dvije majke.
Nataša Terzić, autorica knjige “Podruga”, pružila je detaljnije objašnjenje ovog fenomena. U slučaju da se domaćin ponovno oženi, očekuje se da će nova supruga preuzeti odgovornost za rađanje djece, zadatak koji prva žena možda neće biti u mogućnosti obavljati. Nakon toga, prva supruga ostaje u kućanstvu, ali ne kao supružnik, bez intimnog odnosa s drugom suprugom. Iako je brak formalno okončan u crkvi, prva žena je i dalje društveno zbrinuta i ima podršku rodbine. Ova zanimljiva priča o suživotu dviju žena koje dijele isti cilj, a to je odgoj potomstva, unatoč tome tko ga je rodio, predstavlja fascinantan aspekt ove tradicije.
Jedan od potomaka koji je dao svoj uvid u život ovakvih zajednica opisao je njihovu prirodu kao kolektivnu. Prema njegovim riječima, vrlo je moguće da je njegov otac bio u odnosu s obje žene, što je rezultiralo njihovom zajedničkom prisutnošću. Obitelj je živjela ne samo u jednoj kući, već u čak tri ili četiri u selu Dren. Iako je njegov otac bio u vezi s obje žene, ostao je vjeran objema i nikada nije napustio njihov dom. Maćeha je bila stroža, ali je pružala veću podršku njemu i njegovoj braći i sestrama od biološke majke. Unatoč tim životnim okolnostima, obitelj je uvijek štitila djecu od očevog bijesa.
Petkana Filipović, posljednja supruga Roksande i Vujice, koja je bila slijepa od rođenja, udala se s 28 godina za dvostruko starijeg čovjeka. Njezina životna priča prikazuje jedan od primjera ovog običaja, gdje se vjenčanje i sve ostalo dogovaralo na parkiralištu uz podršku bivše supruge. Iako Petkana nije gajila nikakve negativne osjećaje prema čovjeku, nije ga ni duboko voljela, a nije bilo ni ljubomore prema njegovoj prvoj supruzi. Čak i nakon što je Petkana rodila djecu, čovjek je i dalje više volio svoju prvobitnu ženu, koju su djeca s ljubavlju zvala “nana”. Kada su preminuli, sahranjeni su jedno pored drugog, ostavljajući mjesto između za Petkanu, što je ona s osmijehom prisjećala.
