Ova žena proživjela je sudbinu koja oslikava težinu života ispunjenog žrtvom, odricanjem i nepravdom. Još kao mlada Ramza Idrizović iz Repnika udala se za mužarca koji je već imao troje djece iz prethodnog braka. Umjesto da započne vlastitu sretnu obiteljsku priču, prihvatila je odgovornost podizanja djece koja joj nisu bila biološki povezana. Ali tu njezino samopožrtvovanje nije stalo.
Njezin suprug imao je i četvrto dijete s drugom ženom, koju je trudnu izbacio iz kuće. Taj nesretni dječak ostao je bez majke i ikakve sigurnosti, no Ramza ga je, vođena svojim osjećajem odgovornosti i ljubavi prema djeci, prihvatila kao vlastito. Brinula se o njemu od trećeg dana njegova života, othranila ga i podizala zajedno s ostalom djecom.
Godine su prolazile, a Ramza je posvetila svoj život obitelji. Osim suprugove djece, rodila je i dvoje vlastite djece, tako da je na svojim leđima nosila brigu o šestero djece. Radila je neumorno, u polju i kod kuće, nastojeći osigurati svima pristojan život. Ipak, umjesto zahvalnosti, dočekalo ju je samo dodatno ponižavanje. Dok bi radila u polju, njezina kuća bi bila zaključana, prisiljavajući je da preskače ogradu kako bi uopće mogla ući u vlastito dvorište. Kada bi pripremala zimnicu i hranu za hladne dane, suprug bi sve zaključavao, ostavljajući je bez osnovnih potrepština.
Ramza nikada nije imala pravo glasa u svojoj kući. Strah od supruga bio je toliko dubok da nije smjela ni pomisliti na odlazak. Prijetio joj je smrću ukoliko bi ga napustila, pa je godinama trpjela nepravdu i ponižavanje. Unatoč svemu, nastavila je brinuti o djeci, od kojih su neka s vremenom odrasla i otišla svojim putem. No, nije mogla ni zamisliti da će joj starost donijeti još veću bol.
Danas, kada joj je zdravlje narušeno i kada je nemoćna, suočava se s nezahvalnošću onih kojima je posvetila cijeli svoj život. Pastorak, kojeg je othranila kao vlastito dijete, isključio joj je struju i ostavio je da živi u hladnoći i mraku. Ramza sada pati od brojnih zdravstvenih problema – oslabljenih nogu, bolova u kralježnici, dijabetesa i visokog tlaka. Svakodnevno se bori kako bi preživjela, ali osjeća se potpuno napušteno.
Nakon desetljeća rada, odricanja i ljubavi prema djeci koja joj nisu bila biološka, ostala je sama, nemoćna i bez ikoga tko bi joj pomogao. Njezin životni put odražava surovu stvarnost mnogih žena koje su dale sve od sebe za obitelj, samo da bi na kraju bile zaboravljene i odbačene.
Ova priča nije samo osobna tragedija jedne žene. Ona je podsjetnik na sustavnu nepravdu koja pogađa mnoge majke, maćehe i žene koje su cijeli svoj život posvetile drugima, a zauzvrat nisu dobile ni osnovno dostojanstvo. Ramzina sudbina postavlja važno pitanje: što se događa sa ženama koje, nakon što postanu nemoćne, više nikome nisu potrebne?
Njezina priča ne smije ostati neispričana. Potrebno je osvijestiti važnost brige za starije, za one koji su se žrtvovali za druge. Jer ako danas zatvorimo oči pred sudbinom jedne Ramze, sutra bi netko od nas mogao doživjeti istu sudbinu.
Društvo mora prepoznati vrijednost starijih ljudi i osigurati im dostojanstvenu starost. Način na koji postupamo prema starijima odražava našu ljudskost. Pomoć nemoćnima ne smije biti opcija, već moralna obaveza. Svaka Ramza zaslužuje toplinu doma, sigurno okruženje i zahvalnost onih kojima je posvetila svoj život. Njezina žrtva ne smije biti uzaludna, a njezina priča neka bude upozorenje i poziv na promjene.
