Sudbinu kakva se rijetko viđa doživio je Šefik Šećić iz Srebrenika. Prošle godine, naprasno mu je pozlilo i završio je u bolnici, gdje su mu liječnici davali minimalne šanse za preživljavanje. Porodici su prenijeli crne vijesti – da je kraj neizbježan i da je pitanje trenutka kada će preminuti. No, sudbina je imala drugačije planove.
Sve se odigralo nevjerovatnom brzinom. Nakon što su mu dijagnosticirali tešku zdravstvenu krizu, liječnici su odlučili da više nema smisla nastavljati s tretmanima. Tijelo mu je otkazivalo, a porodici su dali instrukcije da se pripreme za najgore. Očajni i u šoku, članovi porodice primili su ovu vijest i počeli organizirati sve što je potrebno za ukop. No, nisu mogli ni zamisliti da će se stvari odviti potpuno drugačije.
Misleći da je već mrtav, medicinsko osoblje ga je premjestilo u mrtvačnicu. Položen na hladne pločice, umotan u najlone, činilo se da je njegov život zaista završen. No, tada se dogodilo čudo.
Bio je Bajram. Tog jutra sam ustao da otvorim vrata, ali prije nego što sam ih stigao dohvatiti, osjetio sam vrtoglavicu. Srušio sam se na pod i počeo dozivati svoju djecu. Hitna pomoć je brzo stigla, ali su mi doktori odmah rekli da je kraj blizu i da nema nade. Rekli su mojoj djeci da idu kući jer nema svrhe čekati, da neću preživjeti dan. Izvadili su mi 5,5 litara vode iz tijela i ubrzo su me proglasili mrtvim – prisjeća se Šefik.
No, ono što je uslijedilo zvuči kao scena iz horor filma. Nakon što je bio proglašen mrtvim, njegovo tijelo su prebacili u mrtvačnicu u Tuzli.
Mrtvog su me odvezli u Tuzlu, umotali me u najlone i ostavili na nosilima. U tom trenutku nisam bio svjestan ničega. Nisam znao ni gdje se nalazim ni što se događa. A onda, kao u snu, otvorio sam oči i vidio starijeg čovjeka u crnom odijelu kako stoji pored mene.
Prizor koji ga je dočekao bio je nadrealan. Probudio se u potpunoj tišini, u hladnoj prostoriji prepunoj tijela koja su čekala posljednji ispraćaj. Osjetio je bol, ali prije svega – paniku.
Počeo sam plakati. Pogledao sam čovjeka u crnom i zavapio: “Doktore, spasi me!” No, on je ostao ukočen od šoka. Bio sam plav i modar, ali živ! Uhvatio sam najlone u koje su me umotali i počeo ih kidati. Bio sam očajan, samo sam želio da izađem odatle.
Situacija je postajala sve bizarnija. Kada je stariji čovjek shvatio da pred sobom ima „mrtvaca“ koji se budi iz sna smrti, uhvatila ga je panika.
Pitao sam ga: “Jesi li ikada čuo za Nunceta?” Pogledao me zbunjeno i odgovorio: “Nisam.” A ja sam mu rekao: “E, pa sada ćeš čuti!” Pokidao sam najlone i uspravio se, a on je počeo bježati.
Potpuno nag i dezorijentiran, istrčao je u hodnik mrtvačnice. Osoblje koje je tamo radilo nije moglo vjerovati svojim očima. Umjesto da ga smjeste nazad, ostavili su ga tamo, šokirani i zbunjeni.
Stajao sam sam u hodniku, gol, dok su svi gledali u mene kao da sam duh. Nisu znali šta da rade. Pokušavao sam im objasniti da sam živ, ali su i dalje bili prestravljeni. Tražio sam da idem kući, a oni su obavijestili moju porodicu.
Konačno, nakon dva sata provedena u mrtvačnici, porodica je stigla i potvrdila da je zaista riječ o Šefiku, čovjeku za kojeg su samo nekoliko sati ranije mislili da je mrtav.
Kada su me vidjeli živa, plakali su i smijali se u isto vrijeme. Nisu mogli vjerovati šta se događa. I ja sam jedva vjerovao – kaže on.
Ovaj nevjerovatan događaj ostavio je Šefika s trajnim sjećanjem na ono što je proživio, a njegova priča postala je legenda u Srebreniku i šire. Iako je smrt bila tako blizu, vratio se iz mrtvih i danas živi punim plućima, zahvalan na još jednoj šansi koja mu je data.
Nakon ovog iskustva, život gledam drugačije. Svaki dan je dar, i nikada ne znate kada vam može biti posljednji. Zato sada uživam u svakom trenutku – zaključio je Šefik.
Njegova priča ostaje jedna od najbizarnijih i najnevjerovatnijih ispovijesti, podsjećajući sve nas koliko je život nepredvidiv i koliko su ponekad čuda moguća, čak i u trenucima kada se čine nemogućima.
