Rečenica koju svaki roditelj treba da ima na umu kada ga preplave brige za svoje dijete – „Ništa u silu Boga“.
Jer ima trenutaka kada nas strah toliko savlada da više ni ne vidimo jasno. Zamišljamo najgore scenarije, vrtimo ih u glavi kao film koji ne možemo da zaustavimo. A istina je, često, da sve to živimo samo u svojoj glavi. Želimo da djeca ne pogriješe, da ne padnu, da ih ništa ne boli. Ali time ih pokušavamo zaštititi i od života samog.
Priča koja slijedi nosi mudrost koja odzvanja dugo nakon što je pročitate:
Jedna žena, iscrpljena, dolazi pred Boga. Na leđima nosi ogromnu torbu, toliko tešku da se pod njom savila.
„Jesi li umorna, ženo? Skini teret sa ramena, sjedi, odmori se,“ reče joj Bog tiho.
„Hvala, neću dugo. Moram brzo da se vratim. Ako se nešto desi mojoj djeci, nikad sebi neću oprostiti.“
„Zašto to misliš?“ upita je Bog.
„Samo sam došla da te zamolim za jedno – da mi čuvaš djecu. Ako im se nešto desi, spasi ih, Gospode.“
„Ali to i jeste ono što radim. Da li sam ti ikada dao razlog da sumnjaš u mene?“ upita je On.
„Ne, ali… svijet je pun opasnosti. Loši ljudi, siromaštvo, pogrešni putevi. Bojim se da će moja ćerka izabrati pogrešnog čovjeka, da će sin krenuti putem koji ga neće ispuniti… Ne bih mogla da gledam kako pate.“
Bog je kratko ćutao pa rekao: „Greške su dio života. Čovjek uči jedino kada osjeti na svojoj koži. To se zove iskustvo. Zašto želiš da svoju djecu zaštitiš od toga?“
„Zato što ih volim. I ne želim da ih boli. Uvijek sa sobom nosim vreću slame – ako padnu, da padnu na mekano. Da ne osjete udarac.“
Bog je tada samo rekao: „Pogledaj.“
Pred njenim očima pojavila se slika njenog sina, zarobljenog među gomilama slame. Trudio se da pronađe izlaz, pokušavao, vrtio se u krug, postajao sve očajniji. Na kraju, u nemoći i bijesu, izvadio je šibice i zapalio sve oko sebe. Slama je planula. Plamen je gutao sve, a sin je nestajao u dimu.
„Moram da mu pomognem! Sine!“ povikala je žena, ustajući.
„Šta ćeš da uradiš?“ upita je Bog mirno. „Da mu baciš još slame?“
„Ne razumijem…“ prošaputa žena.
„Ta vreća koju vučeš, to nije slama. To su tvoji strahovi. Sve ono što zamišljaš, sve što te proganja. Sve čime si ispunila svoj um. I što više brineš, to više problema stvaraš. Tvoj sin se ne bori sa životom – on se bori sa tvojim strahovima koje si mu pod noge posipala.“
„Znači… ne treba da brinem?“ upita tiho.
„Briga koja ne vodi ničemu je poput sjene – stalno je tu, ali ništa ne mijenja. Čuvaj djecu, naravno. Budi uz njih, budi tu kad padnu. Ali pusti ih da padnu. Neka osjete tlo, neka nauče da ustanu. Ne trči ispred njih i ne postavljaj jastuke gdje bi trebalo da stoje kamenje. Neka i pogriješe – samo tako će znati šta znači ispravno.“
Bog je potom rekao:
„Povjeri mi ono što ti je najvrednije. Vjeruj da ja znam put. Ne moraš sve da držiš pod kontrolom. Vjera ne znači da znaš svaki korak – vjera znači da ideš naprijed i kad ne znaš.“
Žena je ćutala, gledajući kako joj se torba čini lakšom. Nije nestala, ali više nije pritiskala kao prije.
Naučila je važnu lekciju – da ljubav nije kontrola, da briga nije uvijek pomoć, i da je vjera – najjači štit koji roditelj može imati.
Zaključak:
Kao roditelji, često padnemo u zamku pretjerane brige, misleći da ćemo tako spriječiti bol, patnju ili pogrešan korak svoje djece. Ali djeca nisu naši projekti. Oni su ljudi koji moraju da rastu, padaju, griješe i uče. Naš zadatak nije da im uklonimo sve prepreke, već da budemo uz njih kad naiđu na prepreke. Da ih volimo, podržimo, ali i pustimo.
Previše zaštite može postati teret, a previše straha može ugušiti slobodu. Vjerovati u svoju djecu, kao i u to da život ima svoj tok – jeste čin hrabrosti. I još više: čin vjere.
Zato, kada te sljedeći put preplave misli „Šta ako se nešto desi?“, sjeti se – ništa u silu Boga. Ponekad je najmudrija stvar koju možeš da uradiš – da staneš korak nazad i vjeruješ da će sve doći na svoje mjesto, u pravo vrijeme.
