Kad su se Ana i Marko upoznali, sve je išlo brzo. Kliknuli su odmah. Ljubav na prvi pogled. Upoznali su se na jednoj proslavi kod zajedničkih prijatelja, a već nekoliko mjeseci kasnije počeli su živjeti zajedno. Nisu mnogo razmišljali, jednostavno su se prepustili emocijama. Vjenčali su se godinu dana kasnije. Njihov brak je bio skladan, pun razumijevanja i zajedničkih planova. Ubrzo su dobili prvo dijete, a zatim još dvoje. Troje zdrave djece, vesela porodica, sve kako su zamišljali.
Živjeli su u mirnom mjestu, vodili običan život. Marko je radio kao građevinski tehničar, Ana je povremeno radila kao kozmetičarka, ali je većinu vremena provodila kod kuće s djecom. Djeca su rasla bez problema, sve je djelovalo normalno. Bili su zahvalni što su svi zdravi. „Sva naša djeca imaju po deset prstiju na rukama i nogama,“ znala je reći Ana s osmijehom, kao da je to simbol zdravlja i sreće.
Godine su prolazile. Djeca su već bila tinejdžeri kada se desilo nešto što će preokrenuti cijeli njihov svijet. Marko je odlučio istražiti svoje porodično porijeklo. Uvijek ga je kopkalo odakle tačno potiče njegova porodica. Počeo je istraživati rodoslovno stablo, a zatim i naručio DNK test. Čista znatiželja, kako je mislio. Ana mu se smijala, govoreći da previše gleda dokumentarce, ali nije imala ništa protiv.
Kad su rezultati stigli, Marko je bio zbunjen. Neki podaci nisu se poklapali s onim što je mislio da zna o svojoj porodici. Počeo je kopati dublje. Kontaktirao je rođake koje godinama nije vidio, pregledao stare porodične dokumente i fotografije. Što je više otkrivao, to je sve imalo manje smisla. Na kraju se odlučio uraditi i zajednički test s Anom. I tu je došao šok.
Rezultati su pokazali da su Marko i Ana – rođaci. Bliski rođaci. Nisu znali šta da kažu. U nevjerici su satima gledali papir. Nisu mogli vjerovati. Odrasli su u različitim gradovima, nikada nisu imali kontakta, nikada nisu znali jedno za drugo. Nikada niko u porodici nije spomenuo ništa što bi ih moglo povezati. Ispostavilo se da je Markova majka bila sestra Aninom ocu, ali je kao dijete data na usvajanje i nikada nije imala kontakt s biološkom porodicom. Taj podatak je jednostavno nestao u porodičnim šutnjama i starim pričama koje niko nije htio otvarati.
Šok je bio ogroman. I strah. Prvo što su pomislili bilo je – da li to znači da njihova djeca mogu imati genetske probleme? Ali do tada je prošlo već 17 godina. Djeca su bila zdrava, razvijala se normalno, nisu imali nikakvih smetnji. Otišli su na dodatna genetska testiranja i, srećom, sve je bilo u redu.
Ipak, ono što ih je najviše pogodilo nije bila biološka činjenica, već osjećaj nelagode, kao da su cijeli život živjeli u neznanju o sebi. Ana je prolazila kroz faze ljutnje, tuge i zbunjenosti. Marko se zatvorio u sebe, osjećao je krivicu iako nije imao za šta. Niko nije znao. Niko nije mogao znati. A ipak, ta spoznaja je promijenila sve.
Odlučili su reći djeci. Nisu htjeli tajne. Djeca su to prihvatila mirnije nego što su očekivali. Možda zato što su odrasli u zdravom i stabilnom domu. Njima su roditelji uvijek bili samo mama i tata, i ništa drugo nije bilo važno.
Ana i Marko danas kažu da ne mogu izbrisati ono što su saznali, ali ne žele dopustiti da ih to uništi. „Naš život je stvaran, naš brak je stvaran, i ljubav nije pogrešna,“ rekla je Ana jednom prilikom. Nisu birali rodbinske veze, ali su birali jedno drugo – srcem.
Prihvatili su to što jeste. Ne pokušavaju to sakriti, ali ni dramatizirati. Svijet zna biti čudan, ali ljudi biraju kako će živjeti s onim što im se dogodi. Oni su izabrali da budu porodica – sa svim činjenicama na stolu.
