Prije nekoliko mjeseci, moj najbolji prijatelj, osoba s kojom sam dijelio sve – od najluđih snova do najtežih trenutaka – odlučio je otići u Njemačku. Njegova odluka me obradovala. Bio sam istinski sretan što je netko iz našeg kruga odlučio krenuti ka boljem životu. Sjećam se razgovora prije nego što je otišao, pune nade i uzbuđenja. Govorio je kako će sve biti lakše i bolje kada se jednom snađe tamo. U svemu tome, podržavao sam ga svim srcem.
Prvih nekoliko dana nakon odlaska sve je bilo normalno. Dopisivali smo se redovno, kao da se ništa nije promijenilo. Bilo mi je drago što je ostao u kontaktu, što je pokazivao da mu je još uvijek stalo do našeg prijateljstva. Razmjenjivali smo poruke o njegovim prvim utiscima iz Njemačke, a ja sam mu pričao o svakodnevnim stvarima kod kuće.
Međutim, ubrzo su stvari krenule nizbrdo. Jednog dana, našao sam se u nezavidnoj situaciji. Plata mi je kasnila, a kod kuće situacija s novcem nije bila bajna. Prisjetio sam se koliko smo puta jedno drugom pomogli, koliko smo puta dijelili ono što smo imali. Pomislio sam da ne bi bilo pogrešno zamoliti ga za pomoć. Uputio sam mu poruku, objasnio situaciju i zamolio ga da mi pošalje nešto novca dok ne stanem na noge. Znao je sve detalje – znao je da mi je teško, znao je kroz što prolazim.
Sljedeći dan dobio sam njegovu poruku. U njoj je bio nekakav kod, instrukcije kako da ga koristim u banci i obavijest o iznosu novca koji bih trebao dobiti. Odmah mi je laknulo. Pomislio sam kako ipak imam pravog prijatelja, nekoga tko nije zaboravio sve što smo prošli.
Sutradan sam krenuo prema banci, zahvalan na njegovoj pomoći. Dok sam hodao, odlučio sam još jednom otvoriti poruke, čisto da provjerim detalje. Međutim, tamo me čekala nova poruka od njega:
“Nemoj da ideš u banku. Nije ti poslao nikakve pare, cilj mu je da se osramotiš.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Nikad u životu nisam se osjećao gore. Nikad mi nitko nije učinio nešto toliko zlonamjerno i ponižavajuće. Srce mi je lupalo dok sam pokušavao razumjeti zašto bi netko tko mi je bio toliko blizak učinio nešto ovako okrutno.
Odmah sam mu pisao. Pitao sam ga zašto je to napravio, zašto bi me tako namjerno povrijedio. Njegov odgovor bio je kratak, hladan i brutalan:
“Što bi ja tebi, debilu, slao pare?”
Stajao sam na ulici, potpuno zatečen. Nisam mogao vjerovati da te riječi dolaze od osobe kojoj sam bezrezervno vjerovao, kojoj sam pružio sve što sam imao kad god je bila u potrebi. Samo sam mu napisao da se prisjeti dvije godine unazad. Prisjeti se vremena kad sam, bez razmišljanja, dijelio sve što sam imao – ne samo s njim, već sa svima nama.
Ali očigledno to njemu ništa nije značilo.
Teško je opisati osjećaj izdaje. Kao da ti netko izvuče tlo pod nogama, kao da te osoba koju si smatrao bratom pretvori u stranca. Sve ono što smo gradili – povjerenje, prijateljstvo, sjećanja – u jednom trenutku postalo je ništavno.
Ova situacija me natjerala da duboko razmislim o ljudima, o vremenu u kojem živimo. Ružno je vrijeme, a s njim dolaze i ružni ljudi. Čini se da je danas malo onih koji cijene prijateljstvo, iskrenost i zajedništvo.
Naučio sam bolnu, ali važnu lekciju. Povjerenje se mora zaslužiti, a ne pokloniti bez razmišljanja. I najvažnije, treba biti oprezan kome otvaraš svoje srce, jer ne uzvraćaju svi istom mjerom.
Na kraju, ostaje samo jedno – čuvajte se. Ružno je vrijeme, i još ružniji ljudi.
