Jednog dana, nakon napornog radnog dana, muž se vratio kući iscrpljen i odmah se uputio prema krevetu kako bi se odmorio. Njegova supruga, primijetivši njegov umor, prišla mu je s osmijehom i predložila: “Dragi, šta misliš da večeras izađemo zajedno? Već dugo nismo proveli vrijeme nasamo.”
Muž, zatvorenih očiju i s dubokim uzdahom, odgovori: “Molim te, danas ne. Previše sam umoran. Možda neki drugi put.”
Supruga je osjetila blagu tugu, ali je razumjela njegov umor i odlučila da ne insistira. Sljedećeg dana, situacija se ponovila. Ona je s nadom u glasu predložila zajedničku šetnju parkom, ali je on, zureći u ekran televizora, odbio s izgovorom da želi da se opusti kod kuće.
Dani su prolazili, a svaki njen pokušaj da provede kvalitetno vrijeme s njim bio je odbijen različitim izgovorima. Supruga je počela osjećati prazninu i udaljenost koja se stvarala između njih. Sjetila se vremena kada su zajedno planirali budućnost, smijali se sitnicama i podržavali jedno drugo u svemu. Sada je taj plamen polako gasnuo.
Jednog jutra, muž se probudio i primijetio da supruga nije pored njega u krevetu. Pomislio je da je možda u kuhinji ili da je izašla u kupovinu. Međutim, kako su sati prolazili, a nje nije bilo, počeo je osjećati zabrinutost. Pretražio je cijelu kuću, ali od nje nije bilo ni traga. Na kuhinjskom stolu ugledao je pismo s njegovim imenom.
Drhtavim rukama otvorio je pismo i počeo čitati:
“Dragi moj,
Ovih dana osjećam se kao cvijet koji vene bez tvoje pažnje i ljubavi. Sjećam se vremena kada smo zajedno sanjali, planirali i smijali se. Sada se osjećam zanemareno i usamljeno. Pokušavala sam doprijeti do tebe, ali svaki put sam bila odbijena. Treba mi tvoja ljubav, pažnja i vrijeme. Odlučila sam otići kako bih pronašla sebe i vratila osmijeh na svoje lice. Nadam se da ćeš shvatiti koliko su važni zajednički trenuci i da ćeš naučiti cijeniti ih prije nego što bude prekasno.
S ljubavlju,
Tvoja supruga.”
Muž je ostao zatečen, s osjećajem krivice i tuge. Shvatio je da je svojim postupcima udaljio osobu koju je najviše volio. Sjetio se svih trenutaka kada je mogao pokazati više pažnje, ali je birao druge stvari. Odlučio je da je pronađe i ispravi svoje greške.
Nakon nekoliko dana potrage, saznao je da je njegova supruga otišla kod svojih roditelja. Otišao je tamo s nadom da će mu pružiti još jednu šansu. Kada je stigao, pokucao je na vrata, a otvorila mu je njegova supruga. U njenim očima vidio je tugu, ali i tračak nade.
“Žao mi je”, rekao je iskreno. “Shvatio sam koliko sam te povrijedio svojim zanemarivanjem. Molim te, vrati se kući. Obećavam da ću se promijeniti i da ću ti pružiti svu ljubav i pažnju koju zaslužuješ.”
Supruga je duboko uzdahnula i rekla: “Nadam se da su tvoje riječi iskrene. Vratit ću se, ali očekujem da ćeš pokazati svojim djelima da si spreman na promjenu.”
Od tog dana, muž je počeo aktivno raditi na njihovom odnosu. Planirali su zajedničke izlete, večere i razgovore. Njihova ljubav je ponovno procvjetala, a oboje su naučili važnu lekciju: nikada ne treba čekati da bude kasno da bismo pokazali ljubav i pažnju onima koje volimo.
Ova priča nas podsjeća da su odnosi poput vrtova; zahtijevaju stalnu njegu, pažnju i ljubav. Ako zanemarimo one koje volimo, riskiramo da ih izgubimo. Zato, ne čekajmo da bude prekasno. Pokažimo svojim voljenima koliko nam znače svaki dan, jer su ti trenuci neprocjenjivi i ne mogu se vratiti.
