Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovo se našao u centru pažnje zbog svojih izjava koje se tiču političke i ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini, konkretno u Republici Srpskoj. U trenutku kada se entitet nalazi u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi, Vučić poručuje da je “dužnost Srbije da pomogne Republici Srpskoj”. Takva izjava odmah je izazvala oštre reakcije, posebno iz političkih krugova u Sarajevu, gdje se Vučićevo miješanje u unutrašnje stvari BiH doživljava kao provokacija.
Ova poruka dolazi u trenutku kada se Republika Srpska suočava s nizom problema – od budžetskih rupa, sve većeg zaduživanja, do političkih sukoba s institucijama BiH i međunarodnom zajednicom. Vučić, međutim, ne vidi problem u tome da se Beograd aktivno uključi, čak ni simbolički, u rješavanje tih problema. On tvrdi da se ne radi o miješanju u unutrašnja pitanja druge države, već o “bratskoj podršci”.
S druge strane, mnogi se pitaju gdje je granica između podrške i direktnog utjecaja. U političkom Sarajevu, ovakve izjave doživljavaju se kao još jedan pokušaj Beograda da preko Republike Srpske zadrži politički utjecaj u Bosni i Hercegovini. To se posebno ističe u trenutku kada Milorad Dodik i vlasti u RS sve više govore o “samostalnosti” i “vraćanju nadležnosti”, što dodatno destabilizira političku scenu u zemlji.
Vučić pokušava balansirati – s jedne strane, nastoji održati imidž regionalnog lidera koji poštuje teritorijalni integritet BiH, a s druge strane, očigledno ne skriva naklonost prema vlastima u Banjoj Luci. Takva politika dvostrukih poruka postaje sve uočljivija i sve manje uvjerljiva.
Postavlja se pitanje – kakav je zapravo interes Srbije u svemu ovome? Da li se radi o iskrenoj pomoći, ili o pokušaju da se kroz ekonomske i političke veze dodatno veže Republika Srpska za Beograd? Kada Vučić govori o “dužnosti Srbije” da pomogne, mnogi to tumače kao nastavak politike kontinuiteta u kojoj se granice regije ne poštuju u punom smislu, barem ne politički.
Posebno zabrinjava način na koji se ekonomska pomoć koristi kao sredstvo političkog utjecaja. Kada Srbija najavi donacije, projekte, investicije ili kreditne linije za RS, to se ne radi samo iz “dobrosusjedskih” razloga. Ti potezi često dolaze u trenucima kada RS ima napete odnose s međunarodnim institucijama, što dodatno povećava sumnju da Beograd koristi ekonomsku pomoć kao alat za jačanje svoje političke pozicije.
U međuvremenu, građani u RS sve teže osjećaju konkretne koristi od te tzv. podrške. Ekonomska situacija se ne popravlja, životni standard opada, mladi masovno odlaze, a političke tenzije samo rastu. Pitanje koje se postavlja jeste: kome zapravo koristi ova Vučićeva “pomoć”? Da li je to zaista podrška narodu, ili samo sredstvo političke trgovine s vlastima u Banjoj Luci?
Dodatno, Vučićeve poruke dolaze u trenutku kada i Srbija sama ima unutrašnjih problema – inflaciju, političke podjele, proteste, pritiske iz inostranstva. Mnogi analitičari zato smatraju da ovakvim izjavama Vučić pokušava preusmjeriti pažnju s unutrašnjih izazova na vanjsku scenu, gdje može igrati ulogu zaštitnika srpskog naroda u regionu. Takva taktika nije nova – koristi se već godinama, posebno kada se politički pritisak u Srbiji poveća.
Zbog svega toga, njegove izjave ne mogu se posmatrati izolovano. One su dio šire strategije koja traje godinama. Strategije u kojoj Beograd ne odustaje od utjecaja na prostor Bosne i Hercegovine, bez obzira na političke i diplomatske posljedice. Iako se deklarativno zalaže za stabilnost i mir, retorika koja dolazi iz Srbije često ima sasvim suprotan efekat – pojačava nepovjerenje, destabilizuje odnose i otežava bilo kakav napredak.
U ovom trenutku, BiH ima dovoljno svojih problema i bez dodatnih poruka iz Beograda. Ako Vučić zaista želi stabilnost u regionu, možda bi bilo korisnije da se suzdrži od političkih poruka koje se percipiraju kao uplitanje. Ili da svoju pomoć nudi bez političke pozadine. Jer svaka riječ iz Beograda, htio to on priznati ili ne, ima svoju težinu. I ima posljedice.
