Nedavno je moja dvanaestogodišnja kćerka, Ana, nakon završetka nastave odlučila pomoći svojoj prijateljici iz razreda, Maji, s matematikom. Maja je imala poteškoća s razumijevanjem gradiva, a Ana je, uvijek spremna pomoći, predložila da zajedno rade nakon škole. Poznavala sam Majinu majku, gospođu Ivanu, površno; bile smo povezane na društvenim mrežama, ali nismo se često družile. Ipak, vjerovala sam da je Ana u sigurnim rukama.
Ana je provela kod Maje tri i pol sata. Kada se vratila kući, odmah je sjela za stol i rekla: “Mama, jako sam gladna, već me boli trbuh.” Iznenađena, upitala sam je: “Zar nisu palačinke koje je teta Ivana pravila bile fine? Vidjela sam na Facebooku da ih je objavila.” Ana je spustila pogled i tiho odgovorila: “Fino su mirisale, ali teta Ivana me zamolila da pričekam u sobi dok Maja jede.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Na fotografiji je bilo barem tridesetak palačinki, a u njihovoj kući su troje. Da je barem jednu dala mom djetetu, koje je, poput njenog, došlo gladno nakon šest sati nastave. Ili barem ponudila šnitu kruha i maslaca; Ana nije izbirljiva.
Ovaj događaj potaknuo me na razmišljanje o vrijednostima koje prenosimo svojoj djeci. Sjećam se vremena kada sam bila dijete; moja baka i majka uvijek su dijelile sve što su imale. Bez obzira koliko nas je bilo, uvijek smo zajedno jeli i nitko nije ostajao gladan. Dijeljenje je bilo prirodno, čin ljubavi i zajedništva.
Pitala sam se kakva su to vremena došla kada djeca nisu naučena dijeliti, kada se gostu ne ponudi ni najmanji zalogaj. Je li moguće da smo postali toliko zaokupljeni sobom da zaboravljamo na osnovne geste ljubaznosti? Ovaj me događaj duboko pogodio i natjerao na preispitivanje.
Razgovarala sam s Anom o tome kako se osjećala. Rekla je da joj nije bilo ugodno, ali nije željela praviti problem. Pohvalila sam je za njenu nesebičnost i objasnila da, iako drugi možda ne postupaju uvijek ispravno, važno je da mi zadržimo svoje vrijednosti.
Ovaj nas je događaj naučio važnu lekciju o empatiji i gostoprimstvu. Odlučila sam da ću još više pažnje posvetiti tome da Ana razumije vrijednost dijeljenja i brige za druge. Jer, na kraju dana, male geste ljubaznosti čine svijet boljim mjestom.
Nekoliko dana kasnije, Ana je pozvala Maju k nama na učenje. Pripremile smo zajedno kolače i osigurale da se Maja osjeća dobrodošlo. Željela sam da Ana vidi primjer kako se trebamo ponašati prema drugima, bez obzira na tuđa ponašanja.
Ovaj događaj podsjetio me na važnost odgoja i primjerâ koje pružamo svojoj djeci. Svaka situacija, ma koliko neugodna bila, prilika je za učenje i rast. Nadam se da će Ana, kada odraste, prenijeti ove vrijednosti na svoju djecu i da će svijet postati malo bolje mjesto zahvaljujući malim djelima dobrote.
U konačnici, vjerujem da je naša dužnost kao roditelja ne samo osigurati materijalne potrebe naše djece, već i oblikovati njihov karakter. Učiti ih da budu empatični, ljubazni i spremni pomoći drugima. Jer, kako kaže stara izreka, “djeca uče ono što žive”.
Ovaj me događaj podsjetio na to koliko je važno biti svjestan svojih postupaka i kako oni utječu na druge. Nadam se da će Ana iz ovog iskustva izvući vrijedne lekcije i da će uvijek biti osoba koja širi ljubaznost i razumijevanje u svijetu.
Na kraju, možda je upravo ovakva situacija bila potrebna da nas podsjeti na vrijednosti koje želimo prenijeti svojoj djeci. Iako je bilo bolno gledati Anu kako prolazi kroz to, vjerujem da će izrasti u još bolju osobu zbog toga.
Svijet se možda mijenja, ali osnovne ljudske vrijednosti poput ljubaznosti, dijeljenja i empatije trebaju ostati nepromijenjene. Na nama je da ih čuvamo i prenosimo na buduće generacije.
