Priča koja me pritiska već godinama ne prestaje da me proganja. Mrzim moju ženu i, da sam znao kakva je neradnica i koliki ljenivac prije nego što sam je oženio, nikada je ne bih ni pogledao. Ova misao me svakodnevno izjeda dok se trudim da balansiram posao, obaveze i naizgled beskonačnu frustraciju prema našem zajedničkom životu.
Radim bukvalno svaki dan, bez pauze. Subote i nedjelje za mene ne postoje kao dani odmora – oni su samo još jedan nastavak radne nedjelje. Zdrobim se od posla, dolazim kući iscrpljen, a žena sjedi kod kuće i “brine o djeci”. Razumijem da je briga o djeci odgovornost, ali zar to može biti sve što radi?
Dugo sam trpio ovu situaciju, ali prošlog vikenda dogodilo se nešto što me natjeralo da preispitam sve. Na poslu sam zadobio povredu, ništa ozbiljno, ali dovoljno da me pošalju kući tri sata ranije nego što sam planirao. Kada sam stigao, prvo što mi je bilo čudno bila je tišina. Nisam čuo vrisku djece, što je inače normalna pozadina u našoj kući. Ušao sam unutra i shvatio zašto je tiho – kuća je bila prazna. Niti žene niti djece.
Osjetio sam nalet ljutnje, ali nisam želio da je zovem na mobitel. Odlučio sam da čekam. Sat je otkucavao, a ja sam sjedio i razmišljao. Nakon nekog vremena, tačnije deset minuta prije nego što sam obično trebao doći kući, pojavila se. Bila je u šoku kada me vidjela, a taj izraz lica poznajem. Rekla je da je vodila djecu u grad “da se malo opuste” jer je bio lijep dan.
Od čega treba da se opuste? Od kuće i ležanja? Ta misao me razbjesnila. Ja radim kao mašina, a ona i djeca idu da se “odmore” i “opuste”. Kako je to fer?
Ali nije samo to ono što me izjeda. Počinjem sumnjati u njenu vjernost. Šta ako ide u grad da se sastane s nekim? Možda ostavlja djecu u igraonicama i koristi slobodno vrijeme na nešto o čemu ne želim ni da razmišljam. Ta sumnja me posebno boli. Ako je to istina, to bi bio konačan udarac za mene.
Razgovarao sam s mamom o svemu. Ona mi predlaže da se razvedem. Kaže da ne trebam trpjeti ovakav život zbog djece. „Djeca mogu ostati sa mnom, a baka bi se brinula o njima,“ rekla je. „Ti bi se riješio velike muke i velikog neradnika. Zašto se iscrpljuješ za nekoga ko te ne cijeni?“
Te riječi su me navele na duboko razmišljanje. Da li je razvod zaista rješenje? Moja majka ima dobru namjeru, ali da li je zaista najbolje rješenje za djecu da odrastaju bez majke? S druge strane, čini mi se da naš brak samo postaje gori svakim danom. Već sedam ili osam godina smo u braku, a odnos nam nikada nije bio ovako loš.
Odlučio sam da pokušam još malo. Možda ima nade, možda ćemo pronaći način da popravimo naš odnos. Ali iskreno, ne vidim kako. Svakim danom osjećam sve više razdora između nas, sve više ljutnje i zamjeranja. Bojim se da je ova situacija postala nepovratna.
Ponekad poželim da mogu vratiti vrijeme i donijeti drugačije odluke. Ali život ne funkcioniše tako. Ostaje mi samo da nastavim dalje, kako god znam i umijem. Da li će to značiti kraj našeg braka ili ne, vrijeme će pokazati. Za sada, nosim ovu frustraciju sa sobom svaki dan, pitajući se da li ću ikada pronaći mir.
Zaključak
Na kraju dana, osjećam da sam zarobljen između dužnosti prema porodici i sopstvene potrebe za mirom i srećom. Razvod možda donosi olakšanje, ali bi sigurno ostavio i posljedice koje ne mogu zanemariti. Nastaviću da se borim, bar još neko vrijeme, dok ne dobijem jasan odgovor iz svog srca. Šta god da odlučim, nadam se da će to biti u najboljem interesu i djece i mene. Život nije jednostavan, ali vjerujem da se pravi put uvijek na kraju pokaže, ma koliko vremena trebalo da ga pronađemo.
