Kada sam se udala za svog supruga, bila sam sretna i uvjerena da ćemo zajedno graditi našu budućnost na stabilnim temeljima. Znala sam da se udajem u porodicu u kojoj vladaju tradicionalne vrijednosti i da je poštovanje prema starijima duboko ukorijenjeno. Međutim, nisam mogla ni zamisliti da će nas jednog dana te iste vrijednosti dovesti u situaciju koja će ugroziti našu sigurnost i unijeti nemir u naš brak.
Prije nekoliko mjeseci saznala sam da su moj svekar i svekrva odlučili odreći se cjelokupne imovine u korist svekrove braće. Ova vijest me zatekla i šokirala, jer se radi o vrijednim nekretninama i zemljištu koje su godinama zajednički sticali. Iako razumijem njihovu želju da pomognu rodbini, smatram da je odluka bila ishitrena i nepromišljena, naročito zato što nisu uzeli u obzir kako će to uticati na nas kao njihovu djecu.
Moja svekrva je uvijek bila žena koja je stavljala porodicu na prvo mjesto, ali ovo me navelo da se zapitam gdje smo mi, njeni unuci i sin, u toj slici. Sada, kada su se odrekli svega, očekuju da ih moj suprug i ja izdržavamo. Ne bih imala ništa protiv da im pomažemo u starosti, ali osjećam da je naša dobra volja zloupotrijebljena. Njihova odluka da sve daju braći ostavila nas je u situaciji gdje se od nas očekuje da preuzmemo potpunu odgovornost za njihove troškove, bez obzira na naše mogućnosti.
Moj suprug i ja godinama radimo kako bismo izgradili naš dom i osigurali bolju budućnost za našu djecu. Kupili smo kuću na kredit, renovirali je, i još uvijek otplaćujemo dugove. Očekivali smo da ćemo s vremenom naslijediti barem dio imovine koja je pripadala njegovim roditeljima, što bi nam olakšalo život. Sada, kada je ta nada nestala, osjećam se iznevjereno i ljutito.
Razgovarala sam sa suprugom i iskreno mu iznijela svoje osjećaje. Rekla sam mu da nisam spremna žrtvovati sigurnost naše porodice zbog odluka koje su njegovi roditelji donijeli bez naše saglasnosti. Iako ga volim i poštujem, smatram da je naša primarna odgovornost prema našoj djeci, a ne prema njegovim roditeljima koji su sami odlučili da se odreknu svega.
Suprug isprva nije bio spreman da se suoči s realnošću. Govorio je kako su mu roditelji dali život i kako je njegova dužnost da se o njima brine. Ja to razumijem, ali sam mu objasnila da briga o roditeljima ne znači da moramo ugroziti svoju budućnost i ostati bez ičega. Predložila sam mu da se obratimo advokatu i provjerimo koje su naše pravne mogućnosti kako bismo zaštitili ono što smo sami stekli. Također sam mu dala do znanja da, ako ne bude spreman da stavi našu porodicu na prvo mjesto, razmotriću i krajnje opcije, uključujući i razvod.
Nakon nekoliko teških razgovora, uspjeli smo postići dogovor. Složili smo se da ćemo pomagati njegovim roditeljima u onoj mjeri u kojoj budemo mogli, ali nećemo dozvoliti da to ugrozi našu djecu i našu kuću. Također smo odlučili napraviti testament i pravno zaštititi našu imovinu, kako se ne bismo jednog dana našli u sličnoj situaciji.
Ova situacija nas je naučila koliko je važno otvoreno razgovarati o novcu i porodičnim obavezama. Također nas je podsjetila da ljubav i poštovanje prema roditeljima ne znače da moramo žrtvovati sve što smo gradili za svoju djecu. Pomoć drugima je plemenita, ali samo onda kada dolazi iz slobodne volje, a ne kao nametnuta obaveza.
Nadam se da će naša priča biti lekcija i drugima koji se nađu u sličnoj situaciji. Postavljajte granice, čuvajte ono što ste stvorili i nikada ne dozvolite da vas tuđe odluke dovedu u bezizlazan položaj.
