Jednog dana, moj muž je insistirao da idemo na rođendan njegove majke, iako sam bila već u devetom mjesecu trudnoće, samo desetak dana do termina porođaja. Uporno sam molila da ne idemo, ali bez uspjeha. Konačno smo se spakovali i krenuli. Nakon samo desetak minuta vožnje, osjetila sam neobičan osjećaj i u tom trenutku mi je pukao vodenjak. Velika količina tečnosti se razlila po sjedištu, a kad je moj muž to shvatio, bijesno me je udario šamarom, zbog čega su mi krenule suze.
Ispričala sam se zbog sjedišta i zamolila ga da me odvede u bolnicu, ali on mi je samo otvorio vrata i rekao da se snalazim sama, da uništavanjem sjedišta neću propustiti mamino slavlje. Bila sam šokirana, misleći da se šali, ali onda me je doslovno izgurao iz auta na pločnik uz riječi da bi trebalo da se porodim ovdje i potpuno uništim auto.
Ostavši mokra i izbezumljena na pločniku, plakala sam ne znajući šta da radim ili kuda da idem. Nisam imala čak ni mobilni telefon jer mi muž nije dozvoljavao da ga imam. Tada se pored mene zaustavio neki nepoznati automobil, moćan i iz njega je izašao zabrinut mladić. Objasnila sam mu da se porađam, a on me je odveo u svoj automobil i brzo me odvezao u bolnicu.
Nakon što sam se porodila, u sobi me je dočekao buket ruža, mnogo posjeta, sokova, voća i poruka od tog mladića. Ponudio mi je podršku i svoj broj telefona, rekavši da mu se mogu javiti ako ikad bude potrebno. Vjerovatno je pomislio da sam sama i da nemam nikoga.
Prošlo je tri mjeseca, a situacija s mužem ostala je ista. Svako jutro me dočeka šamarom za “dobro jutro”, i sve češće razmišljam… Možda nije u redu, ali razmišljam da pozovem tog mladića, da mu sve ispričam. Možda je u tom trenutku osjetio nešto više prema meni. Možda bi prihvatio mene i moju djevojčicu. Možda sve to samo umišljam, u želji da pronađem izlaz iz ovog pakla.
Ova priča odražava duboku patnju i dileme s kojima se suočava ova žena u veoma teškoj situaciji.
