Kada sam odlučila smjestiti majku u dom, život mi je postao bolji i lakši. No, sada me muči misao da li sam napravila veliki greh.
Nakon teških iskustava s majčinim stanjem, odlučila sam da više ne mogu sama brinuti o njoj. Bila je to odluka koja mi je teško pala, ali sam znala da je to najbolje za njenu sigurnost i dobrobit. U početku sam se osjećala krivom jer društvo često stigmatizira smještaj roditelja u staračke domove. Bilo je tu i unutarnjih sukoba, pitanja da li sam mogla učiniti više, da li sam trebala tražiti dodatne opcije ili rješenja.
Međutim, s vremenom sam shvatila da je moja odluka bila ispravna. Vidim da majka sada dobiva stručnu njegu i podršku koju sama nisam mogla pružiti. Osjećam se olakšano što znam da je u sigurnom okruženju i da je okružena skrbi. Naša veza se nije promijenila, i dalje sam tu za nju koliko god mogu biti, ali sada uz podršku i pomoć stručnjaka.
Iako se ponekad javljaju sumnje, znam da sam napravila najbolje što sam mogla u datim okolnostima. Trebam vjerovati da sam donijela odluku iz ljubavi i brige za majku. To je bio težak korak, ali vjerujem da je bio nužan za njenu dobrobit i moj mir.
Nakon što sam dobila informaciju od komšija, odmah sam otišla do ispred naše zgrade gdje su primijetili moju majku kako razgovara s grupom starijih žena na klupi. Njihovi zbunjeni pogledi otkrili su da nisu znali za njeno stanje – Alzheimerovu bolest i agresivne epizode koje je već prošla. Iako je izgledala normalno, znala sam da je ne mogu jednostavno ostaviti samu. Bilo je jasno da ne mogu uvijek biti uz nju zbog obaveza na poslu i vlastitog života koji sam željela zadržati.
Pokušala sam je uvjeriti da se vrati kući, ali osjećaj izdaje me nije napuštao. Bio je to težak period, posebno jer sam brinula da bi mogla odlutati zbog svoje bolesti. Kako je imala 84 godine, agresivnost i ispadi su postali češći. Svaki put kad bi bili posjetitelji, napadala bi ih, koristeći bilo koji dostupan predmet. Ostavljala bi slavine otvorene, bacala odjeću po kupaonici, pa čak i umivaonik…
