U vremenu kada sve češće slušamo vijesti o napuštenoj djeci, razorenim porodicama i neefikasnim institucijama, priča iz Tuzle vraća vjeru u čovjeka. Jusuf Mujić, 68-godišnji djed, preuzeo je brigu o trojici unuka nakon što su ih napustili oba roditelja. Njegov čin nije samo emotivna priča, nego lekcija o odgovornosti, hrabrosti i ljubavi.
Kada su se porodica njegova sina i snaha raspali, najgore su prošla djeca – Alen, Anes i Amel. Snaha je otišla, a njegov sin nije bio u stanju da se brine o njima. Centar za socijalni rad odlučio je da ih smjesti u dom. U tom trenutku, Jusuf je rekao – ne. Nije čekao da sistem riješi stvar. Nije okrenuo glavu. Uzeo je djecu za ruku i doveo ih kući. Od tog dana njegova kuća postaje njihovo novo porodično gnijezdo.
U razgovoru za RTV “Slon”, Jusuf je ispričao kroz šta je sve prolazio. Najmlađi unuk tada je imao samo dvije godine. “Nisam mogao dozvoliti da rastu bez ljubavi, bez doma”, rekao je tiho. Prvih šest mjeseci vodio je pravne bitke da dobije starateljstvo. I uspio je. Dobio je pravo da bude zvanični staratelj, ali važnije od papira – djeca su dobila sigurnost.
Ne traži priznanja, ni pohvale. Njegova borba nije bila laka – zdravlje, finansije, svakodnevne brige. Ali nije odustajao. Djecu nije posmatrao kao teret, nego kao dar. “Možda im ne mogu pružiti sve, ali mogu im dati ljubav i dom”, rekao je.
Njegov trud je već dao plodove. Amel, najmlađi, danas ide u treći razred osnovne škole i trenira karate. Želi biti policajac. “Jer želim da se borim protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je kroz smiješak. Anes, dvanaestogodišnjak, sanja da bude karate trener. Iako mu majka nije prisutna u životu, zna da se na djeda uvijek može osloniti. Najstariji, Alen, je već ozbiljan sportista. Osvojio je oko 50 medalja i svaku od njih posvećuje djedu. Štiti braću i čuva baku i djeda kao najveće blago.
Njihov dom danas je pun dječje graje, crteža i medalja. Ali najvažnije – pun je ljubavi. Jusuf kaže da su mu unuci sve na svijetu. “Svaka njihova pobjeda je moja. Kad ih vidim sretnu, zaboravim na bolove i godine.”
Ova priča nije samo o čovjeku koji je odgojio troje djece. Ovo je priča o tome kako se postaje roditelj djelima, a ne titulom. O tome kako jedan čovjek, bez mnogo sredstava, ali s puno srca, može promijeniti tri života.
Jusuf Mujić iz Tuzle je tiha snaga. Nije tražio pomoć, ni medijsku pažnju. Samo je učinio ono što je smatrao ispravnim – nije dozvolio da njegovi unuci završe bez doma, bez ljubavi. I zato njegova priča treba da se čuje. Ne da bi se plakalo, nego da se podsjetimo šta znači biti čovjek.
Dok ima ljudi poput Jusufa, nada nije izgubljena.
