Predsjednik stranke Narod i pravda (NiP), Elmedin Konaković javno se oglasio povodom sve češćih napada i kritika koje posljednjih mjeseci stižu na njegov račun. Komentarišući situaciju, Konaković je naveo kako se našao na meti najistaknutijih lidera vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini. Njegov istup dolazi u vrijeme izraženih političkih tenzija, uoči važnih pregovora o budućim državnim koalicijama i potencijalnim rekonstrukcijama vlasti.
-
Od Izetbegovića do Dodika: Stalna meta
Konaković je istakao kako je, još od ranih faza svoje političke karijere, bio označavan kao glavni uzrok problema drugih političkih aktera. Prvo je, prema njegovim riječima, za sve političke neuspjehe bio odgovoran predsjedniku Stranke demokratske akcije (SDA) Bakiru Izetbegoviću. Nakon toga, sličan tretman doživio je i od strane lidera Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Milorada Dodika.
“Prvo sam bio glavni krivac za sve što se dešava Bakiru Izetbegoviću. Nakon njega sam glavni krivac i Miloradu Dodiku,” napisao je Konaković, sugerirajući da njegova politička pozicija ugrožava status quo koji su pomenuti lideri godinama održavali.
-
Novi napad: Dragan Čović
Najnoviji u nizu političara koji su javno prozvali Konakovića je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), Dragan Čović. Konaković je reagovao pozivajući se na intervju koji je Čović dao za Hrvatski tjednik, gdje ga je, kako tvrdi, eksplicitno označio kao prepreku određenim političkim dogovorima i rješenjima.
“Danas me krivcem proglasio i označio i Dragan Čović. Nisam izgleda omiljen lik onima koji sebe smatraju liderima naroda u našoj domovini,” poručio je Konaković s dozom ironije, jasno aludirajući na pokušaje starijih političkih struktura da diskredituju njegov politički angažman i ugled.
-
Kritika kao pokazatelj političke nezavisnosti?
U pozadini ovih napada, Konaković vidi obrazac — svaki put kada odbije da slijedi dominantne političke narative ili interese već etabliranih političkih vođa, biva označen kao problem. Ovakva pozicija može mu predstavljati politički teret, ali i signal biračima da ne pripada nijednom od tradicionalnih blokova koji decenijama dominiraju političkom scenom Bosne i Hercegovine.
Upravo ta politička nezavisnost i spremnost da ulazi u konflikte sa strukturama koje već godinama oblikuju politički pejzaž BiH čine ga metom kritika. Za mnoge, to je pokazatelj principijelnosti, dok ga politički protivnici nastoje predstaviti kao destabilizirajući faktor.
-
Ironija i sarkazam kao oružje
U svom obraćanju javnosti, Konaković nije štedio ironiju. Primijetio je da su upravo oni koji ga sada kritikuju — Izetbegović, Dodik i Čović — ljudi koji već godinama vode svoje narode u zemlji koja, kako kaže, „teško živi u prelijepoj zemlji“. Time je jasno sugerisao da lideri koji ga sada optužuju imaju dugogodišnju odgovornost za stanje u kojem se Bosna i Hercegovina danas nalazi: ekonomski oslabljena, politički podijeljena i bez jasne vizije budućnosti.
Korištenje sarkazma kao političkog oružja nije novost kod Konakovića. On često koristi društvene mreže za direktne poruke, bez uobičajene diplomatske retorike, što ga čini prepoznatljivim ali i kontroverznim akterom u javnom prostoru.
-
Uloga Konakovića u aktuelnim pregovorima
Konaković se nalazi u samom središtu političkih pregovora na državnom nivou. Njegova stranka, NiP, učestvuje u koalicionim razgovorima s nekoliko stranaka koje pokušavaju definisati zajedničku političku platformu. Njegova uloga je posebno značajna u kontekstu evropskih integracija, borbe protiv korupcije i institucionalne reforme.
Napadi koji dolaze iz tri različita politička bloka – bošnjačkog, srpskog i hrvatskog – mogu se tumačiti i kao potvrda da NiP i sam Konaković imaju stvaran politički uticaj. Taj uticaj, čini se, nije poželjan za one koji su navikli da dogovore prave mimo očiju javnosti i bez prevelikih pitanja o transparentnosti i odgovornosti.
-
Atmosfera sve većeg pritiska
Politička scena u BiH već mjesecima funkcioniše pod pojačanim tenzijama. Različiti nivoi vlasti teško postižu konsenzus, a istovremeno se vode intenzivne borbe za kontrolu nad ključnim resursima i institucijama. U takvom ambijentu, svaki istup političara srednjeg ranga koji ne dolazi iz ustaljenih krugova izaziva nervozu kod etabliranih lidera.
Konaković je, barem prema sopstvenim riječima, svjestan te dinamike i ne planira odstupiti od svoje politike, bez obzira na pritiske. Time se dodatno profilira kao političar koji neće lako pristati na kompromis nauštrb principa, iako su takvi stavovi često rizični u kontekstu bosanskohercegovačke politike.
