U proljeće 1988. godine, neobičan događaj odigrao se duboko u šumi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Grupa lovaca naišla je na dječaka među vukovima. Dječak, nazvan Haris Pućurica, bio je raščupan, izgladnjel, izgreban i prekriven modricama. Lovci su spasili Harisa i odveli ga u civilizaciju. No, unatoč njegovoj želji da govori, nije mogao komunicirati.Haris je predan nadležnim službama koje su ga poslale na resocijalizaciju u Beograd. Ovaj stvarni događaj poslužio je kao inspiracija za film “Ničije dijete” koji je osvojio nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu.Jedini svjedok događaja, Dragan Rolović, postao je skrbnik Harisa.
Dječaka vuka su smjestili u bivše Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu. Rolović, tada 25-godišnjak, preuzeo je ovaj delikatan zadatak zbog svog inovativnog pristupa i brzih rezultata.Haris je izgledao kao da dolazi s drugog svijeta, plave kose i očiju, visok i krupan, ali s kronično upaljenim sinusima. Iako nije imao ozbiljnih tjelesnih ozljeda, bio je medicinski zapušten i neuhranjen, s ogrebotinama po tijelu. Rolović je primijetio da je mogao biti stariji od deset godina.Haris nije govorio, komunicirao je gestama i režanjem. Iako je često sjedio ili čučao, često je padao dok hoda, što je izazvalo sumnju na poremećaj ravnoteže. Kasnije se otkrilo da nije znao hodati u cipelama.
U početku je jeo s poda i štitio hranu objema rukama oko tanjura. Imao je averziju prema kuhanoj hrani i često je izvlačio kosti iz smeća. Također se borio s osnovnim higijenskim postupcima, ali je kroz vrijeme naučio pravilne higijenske navike.Priča o Harisu Pućurici je fascinantna i dirljiva, istovremeno istražujući ljudsku otpornost i snagu volje u suočavanju s nevjerojatnim izazovima života u divljini i procesu ponovnog učenja kako biti čovjek.
