Bivši predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić, rođen je 1. augusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu, Bosna i Hercegovina. Njegova porodica se 1962. godine preselila u Travnik, gdje je Zoran pohađao prva dva razreda gimnazije. Krajem šezdesetih godina, porodica Đinđić seli se u Beograd, gdje Zoran nastavlja školovanje. Njegova sestra, Gordana Filipović, prisjeća se tih dana s posebnom nostalgijom, ističući koliko je Zoran volio Bosnu i kako je često evocirao uspomene na bezbrižno djetinjstvo provedeno u Travniku.
U Beogradu, Zoran je završio Devetu beogradsku gimnaziju, nakon čega je upisao Filozofski fakultet, gdje je diplomirao prije roka. Njegova akademska karijera nastavila se u Njemačkoj, gdje je doktorirao filozofiju. Njegova posvećenost obrazovanju i intelektualnom razvoju bila je evidentna kroz cijeli njegov život.
Porodica je uvijek bila centralni dio Zoranovog života. Njegova sestra Gordana ističe da su bili izuzetno bliski, dijeleći mnoge trenutke i uspomene. Uprkos Zoranovim brojnim obavezama, redovno su se čuli telefonom, često razgovarajući satima, što svjedoči o njihovoj neraskidivoj vezi. Gordana se prisjeća tih razgovora s tugom, shvatajući da su joj sada samo uspomene preostale.
Na dan sahrane, na Novom groblju, Gordani je prišla mlada žena, želeći podijeliti svoje osjećanje gubitka. “Znate,” rekla je, “imam i ja mlađeg brata. Kad bi se njemu nešto dogodilo, ni ja ne bih preživjela.” Gordana je mogla samo odgovoriti: “Koji je vaš prijedlog? Šta da ja radim?” Ova razmjena riječi oslikava dubinu bola s kojim se suočila, shvatajući da je suočavanje s takvim gubitkom teže nego što iko može zamisliti.
Gordana priznaje da je najteže živjeti s tim gubitkom. “Zapravo, teže je živjeti s tim nego ne živjeti uopšte,” kaže ona, jer je svaki dio njenog života podsjeća na Zorana, njenog jedinog brata, prisutnog u njenim sjećanjima od prvih dana njenog života. Ova izjava odražava dubinu tuge i praznine koju osjeća nakon njegovog odlaska.
Njihova majka, Mila Đinđić, preminula je 2016. godine u 84. godini na Vojnomedicinskoj akademiji. Nakon Zoranovog ubistva, dobila je stalnu policijsku pratnju. Gordana ističe da je majka bila izuzetno snažna osoba, koja je, uprkos ogromnom gubitku, pokušavala da ne pokazuje svoju patnju pred drugima. Njihova porodična povezanost bila je izuzetno jaka, a gubitak Zorana ostavio je neizbrisiv trag na svima njima.
Zoranova supruga, Ružica Đinđić, također je doživjela ogroman gubitak. Njihova ljubavna priča bila je ispunjena međusobnim poštovanjem i podrškom. Zajedno su imali dvoje djece, Jovanu i Luku, koji su u trenutku očeve smrti bili tinejdžeri. Ružica je nastavila da čuva uspomenu na Zorana, posvećujući se porodici i društvenom angažmanu.
Jovana Đinđić, kćerka Zorana i Ružice, danas je uspješna mlada žena. Iako je kao djevojčica od 13 godina ostala bez oca, uz svu ljubav i podršku majke Ružice, stasala je i pošla pravim putem, baš kao i njen brat Luka. Još od malih nogu primećivalo se da je Jovana mamina slika i prilika, pa mnogi kažu da je naslednica raskošne ljepote kojom Ružica Đinđić pleni i danas.
Luka Đinđić, sin Zorana i Ružice, također je izrastao u kulturnog i povučenog mladića. Sa majkom Ružicom je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju položio cvijeće na očev grob povodom 20 godina od njegovog ubistva. Tom prilikom je javnost imala prilike da vidi da je Luka stasao u jednog vrlo kulturnog, ali povučenog mladića koji do sada nije bio raspoložen da priča u medijima.
Porodica Đinđić nastavila je da čuva uspomenu na Zorana, kroz sjećanja, priče i angažman u društvu. Njegov život i djelo ostavili su dubok trag u istoriji Srbije i regiona, a njegova porodica nastavlja da nosi njegovu ostavštinu s ponosom i dostojanstvom.
Gordana Filipović često ističe koliko je Zoran bio vezan za Bosnu i Hercegovinu, posebno za Travnik, gdje su proveli dio djetinjstva. Prisjeća se njihovih zajedničkih trenutaka, nestašluka i avantura koje su dijelili. Oni su bili nerazdvojni, a ta sjećanja su joj sada jedina utjeha.
Gordana se često vraća u prošlost, prisjećajući se kako je Zoran bio vođen vizijom boljeg društva. Njegova posvećenost demokratiji i reformama nije bila samo politička misija, već i lična borba za budućnost zemlje koju je volio. Iako ga više nema, njegovo nasljeđe i dalje živi kroz ljude koji vjeruju u iste ideale.
Svaki put kada posjeti Zoranov grob, Gordana osjeća težinu njegovog odsustva, ali i ponos zbog svega što je postigao. Njegova žrtva nije bila uzaludna – ostavio je neizbrisiv trag u historiji Srbije. Bez obzira na bol koju nosi, zna da će Zoranova priča živjeti i kroz naredne generacije, koje će ga pamtiti ne samo kao političara, već i kao brata, sina i oca koji je uvijek težio pravdi i boljoj budućnosti.
