Život piše priče koje često nadilaze granice onoga što smatramo mogućim. Jedna od njih je i priča žene koja je, unatoč gotovo dvije decenije boli, razočaranja i gubitaka, dočekala ostvarenje svog najvećeg sna — da postane majka.
U 48. godini života, nakon čak 18 spontanih pobačaja, ova žena je rodila zdravo dijete. Nije odustajala ni onda kad su joj svi govorili da prestane pokušavati. Niti onda kada su joj ljekari savjetovali da se pomiri s činjenicom da nikada neće iznijeti trudnoću do kraja. Iako je svaki novi pokušaj donosio nadu, svaki novi gubitak ju je bacao na koljena. Ipak, nešto ju je uvijek tjeralo da ide dalje.
Sve je počelo odmah nakon što se udala. Ona i suprug su željeli djecu od prvog dana. Trudnoća nije bila problem — zatrudnjela je brzo i lako — ali problemi su se javljali već u prvim sedmicama. Prvi pobačaj bio je bolan, ali su vjerovali da se to jednostavno događa i da će sljedeći put sve biti u redu. No, to “sljedeći put” dogodilo se sedamnaest puta bez sretnog kraja.
Svaki pobačaj donosio je emocionalni slom. I fizički i psihički je patila. Povlačila se u sebe, preispitivala sve — prehranu, stil života, čak i svoju vrijednost kao žene. U jednom trenutku je počela osjećati sram. Društvo oko nje je sve više šutjelo, izbjegavalo tu temu. Neki su je sažalijevali, drugi su samo nijemo gledali. A ona je nastavila nositi svoju bol u tišini.
Ljekari nisu mogli pronaći jasan razlog zbog kojeg gubi trudnoće. Svi nalazi su bili uglavnom uredni. Neki su nagađali o imunološkim problemima, neki o genetskim faktorima, ali ništa konkretno nije otkriveno. Prošla je brojne pretrage, mijenjala klinike, slušala različita mišljenja. Ipak, svaki novi pokušaj završavao je istim ishodom — bolnicom, suzama i tugom.
Godine su prolazile. Biološki sat neumoljivo je otkucavao. Iako je već zakoračila u četrdesete, ona nije gubila nadu. Dok su joj svi govorili da bi bilo pametno da prestane, da se okrene drugim opcijama kao što su usvajanje ili surogat majčinstvo, ona je osjećala da mora barem još jednom pokušati.
U 47. godini ostala je trudna po 19. put. Ni ona ni njen muž nisu to nikome odmah rekli. Bojali su se. Svaka sedmica bila je borba između straha i nade. Ovaj put, trudnoća je trajala duže nego bilo koja ranije. Redovne kontrole, strogo mirovanje, promjena načina ishrane, terapije — sve je bilo podređeno tom cilju da iznese trudnoću do kraja.
Kada je prešla treći mjesec, prvi put je počela vjerovati da postoji šansa. Početkom sedmog mjeseca već su kupili kolijevku. Ipak, nijednog trenutka nisu prestali strahovati. Svaki dan je bio kao hodanje po ivici. Tek kada je beba konačno rođena — zdrava, glasna, s punom težinom i dobrim apgar rezultatom — oboje su prvi put u godinama istinski zaplakali, ali ovaj put od sreće.
Danas, ova žena kaže da joj sve muke i bolovi iz prošlosti izgledaju manji kad pogleda svoje dijete. Priznaje da su postojali trenuci kada je i sama razmišljala da odustane. Da je bilo dana kada nije mogla ustati iz kreveta, kada je osjećala da više nema snage. Ali kaže i da nešto u njoj nije dopuštalo da se pomiri s porazom.
Njen suprug joj je cijelo vrijeme bio najveća podrška. Nikada joj nije rekao da prestane, nikada je nije krivio. Zajedno su prošli kroz svaki gubitak, svaku bolnicu, svaku tihu noć bez odgovora. I zajedno su dočekali ono što su najviše željeli.
Njena priča nije samo o majčinstvu. To je priča o izdržljivosti, vjeri, ljubavi i snazi volje. O borbi koja traje godinama, bez garancije da će se ikada isplatiti, ali s uvjerenjem da ne možeš izgubiti ako ne prestaneš pokušavati.
U svijetu punom statistika, dijagnoza i medicinskih granica, postoje i ovakve priče koje pokazuju da ljudski duh ipak ima svoju moć.
