Moj brat Marko nikada nije imao djevojku. Bio je tih i povučen, uvijek posvećen poslu i porodici, ali bez značajnih veza. Kao njegova sestra, često sam se pitala hoće li ikada pronaći nekoga s kim će dijeliti život.
Jednog dana, Marko je neočekivano ušao u dnevnu sobu s osmijehom na licu. “Imam iznenađenje za vas”, rekao je. “Sutra ću dovesti svoju djevojku na večeru da je upoznate.” Svi smo bili zatečeni, ali i uzbuđeni. Mama je odmah počela planirati jelovnik, tata je predložio da pospremimo kuću, a ja sam se ponudila da pomognem u svemu.
Cijeli sljedeći dan bio je ispunjen pripremama. Mama je kuhala omiljena jela, tata je uređivao vrt, a ja sam postavljala stol s posebnom pažnjom. Osjećala sam nervozu, ali i radost zbog Marka. Konačno će nam predstaviti osobu koja mu je osvojila srce.
Kada je večer stigla, vrata su se otvorila i Marko je ušao držeći za ruku prelijepu ženu. “Ovo je Ana”, predstavio ju je s ponosom. Ana je bila visoka, s dugom smeđom kosom i toplim osmijehom. Njene oči su odavale ljubaznost i odmah sam osjetila da je posebna.
Sjela je za stol, a mi smo je dočekali s osmijehom. Razgovor je tekao glatko, pričali smo o raznim temama, od njenog posla do hobija. Saznali smo da radi kao učiteljica i da voli planinarenje. Marko je sjedio pored nje, gledajući je s ljubavlju koju nikada prije nisam vidjela kod njega.
Međutim, primijetila sam nešto što me zbunilo. Ana je nosila široku haljinu, ali njen stomak je bio primjetno zaobljen. Tata i ja smo se pogledali, pitajući se isto pitanje: je li trudna ili je to samo do odjeće? Nisam htjela biti nepristojna i pitati je direktno, pa sam odlučila ignorirati tu misao.
Nakon večere, sjeli smo u dnevnu sobu na desert. Ana je pričala o svom djetinjstvu, a Marko je dodavao anegdote iz njihovog zajedničkog vremena. Bilo je očito da su sretni zajedno. Ipak, nisam mogla izbaciti iz glave pitanje o njenom stomaku. Osjećala sam se loše zbog svojih misli, ali znatiželja je bila jača.
Kada su otišli, tata je prvi progovorio. “Jesi li primijetila Anin stomak?” upitao je tiho. Klimnula sam glavom. “Misliš li da je trudna?” dodao je. “Ne znam, tata. Možda je samo takva građa ili nosi udobnu odjeću”, odgovorila sam, pokušavajući umiriti i njega i sebe.
Sljedećih dana, Marko je često dolazio kući s Anom. Postala je dio naše porodice. Jednog popodneva, dok smo sjedile u vrtu, skupila sam hrabrost i upitala je direktno. “Ana, mogu li te nešto pitati? Nadam se da nećeš pogrešno shvatiti.” Pogledala me znatiželjno. “Naravno, pitaj što god želiš.”
Udahnula sam duboko. “Primijetila sam da nosiš široku odjeću i… pa, pitala sam se jesi li možda trudna.” Ana se nasmijala. “Da, trudna sam. Marko i ja smo htjeli to reći na večeri, ali nismo bili sigurni kako ćete reagirati.” Osjetila sam olakšanje i radost istovremeno. “To je divna vijest! Zašto niste rekli odmah?” upitala sam.
“Marko je bio nervozan. Zna koliko vam je porodica važna i želio je da vas prvo upoznam, da vidite tko sam, prije nego što podijelimo tu vijest”, objasnila je Ana. Razumjela sam njegovu brigu. “Pa, sada kada znamo, mogu reći da smo presretni zbog vas dvoje. Bit ćete divni roditelji.”
Vijest o Aninoj trudnoći donijela je novu energiju u našu kuću. Mama je počela planirati dječju sobu, tata je izrađivao drvene igračke, a ja sam tražila najslađe dječje odjeće. Marko i Ana su bili sretni što imaju našu podršku.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Marko je ustao i rekao: “Imamo još jednu vijest. Ana i ja smo odlučili vjenčati se prije nego što beba stigne. Želimo da budete dio tog posebnog dana.” Suze radosnice su ispunile mamine oči. “Naravno da ćemo biti tu. To je predivna vijest”, rekla je kroz suze.
Pripreme za vjenčanje bile su u punom jeku. Ana je odabrala jednostavnu bijelu haljinu koja je isticala njen trudnički sjaj. Marko je bio elegantan u tamnom odijelu. Ceremonija je bila mala, samo najbliža porodica i prijatelji, ali ispunjena ljubavlju i srećom.
Na dan vjenčanja, dok su izgovarali zavjete, nisam mogla suzdržati suze. Moj brat, koji je nekada bio povučen i sam, sada je stajao pred nama s ljubavlju svog života i bebom na putu. Osjećala sam ponos i sreću što sam dio tog trenutka.
Nakon vjenčanja, život je tekao dalje. Ana je nastavila dolaziti kod nas, često smo zajedno planirale dolazak bebe. Marko je bio pažljiv suprug, uvijek pazeći na Anine potrebe. Njihova ljubav je rasla svakim danom, a mi smo bili sretni što smo svjedočili tome.
Konačno, došao je i taj dan. Ana je osjetila prve trudove i Marko ju je odvezao u bolnicu. Svi smo bili nervozni, čekajući vijesti. Nakon nekoliko sati, stigao je poziv. “Dobio si nećaka”, rekao je Marko s ponosom u glasu. Suze su mi ispunile oči. “Kako su Ana i beba?” upitala sam. “Oboje su dobro. Ana je bila hrabra, a naš sin je zdrav i snažan”, odgovorio je.
Markov glas je odavao sreću i ponos kakav nikada ranije nisam čula. Mama i tata su odmah počeli pripremati stvari za bolnicu, želeći što prije vidjeti svog prvog unuka. Ja sam samo stajala, osjećajući nevjerovatnu toplinu u srcu – moj brat, koji je godinama bio sam, sada je imao svoju porodicu.
Kada smo stigli u bolnicu, Marko nas je dočekao s osmijehom od uha do uha. „Spremni ste da upoznate malenog?” upitao je. Svi smo klimnuli glavama i ušli u sobu. Ana je izgledala umorno, ali sretno, dok je u naručju držala sitno zamotano biće. Prišla sam bliže i pogledala bebu – bio je savršen. Sitni prsti, maleni nos, umirujuće disanje.
„Kako se zove?” pitala sam tiho.
Marko je pogledao Anu, a ona se nasmiješila. „David”, odgovorila je.
Mama je briznula u plač, tata je stavio ruku na Markovo rame, a ja sam osjetila knedlu u grlu. Moj brat, koji je nekada bio sam i nesiguran u ljubav, sada je bio otac. Tog trenutka, shvatila sam – nikada nije bilo važno kada će pronaći nekoga, nego da pronađe onu pravu osobu.
I pronašao ju je.
