Imala sam nekih šest godina kada sam prvi put osjetila razliku između moje majke i majki mojih vršnjaka. Moja mama se bližila pedesetoj jer me rodila s 43 godine. Za mene, ona je bila najljepša žena na svijetu. Imala je kratku kosu prošaranu sijedima i nekoliko kilograma viška, a uvijek je bila jednostavno obučena. Bila je tiha, ali njezina ljubav bila je sveobuhvatna, poput sigurnog zagrljaja koji me štitio od svijeta.
Jednog dana, dogodilo se nešto što me uzdrmalo. Po jednu djevojčicu iz mog razreda došla je majka koja je izgledala kao kraljica iz Andersenovih bajki. Mlada, visoka, vitka, s dugom kovrčavom kosom, u elegantnoj haljini i visokim potpeticama. Bila sam zadivljena i, iskreno, pomalo zatečena. Gledala sam tu ženu kao da je lik iz priče, nešto nestvarno i nedostižno.
U toj dječjoj percepciji, stvari su postale još teže kada me ta djevojčica upitala nešto što je zauvijek ostalo urezano u moje pamćenje. Pitala me može li uzeti keks od moje bake. Nije mislila ništa loše, ali to pitanje je probudilo osjećaj srama i tuge u meni. Počela sam plakati kad smo se vratile kući i povjerila se mami. Pitala sam je zašto izgleda staro. Njena reakcija nije bila ljutnja niti povrijeđenost – bila je to lekcija koju nosim sa sobom čitav život.
Objasnila mi je da godine donose mudrost i iskustvo, da je izgled prolazan, a da je ono što nosimo u srcu i kako volimo druge ono što nas definira. Govorila mi je o tome kako je imala mene u kasnijim godinama jer je željela biti sigurna da mi može pružiti sve – ljubav, vrijeme, pažnju, a ne samo materijalne stvari. Te riječi tada nisam u potpunosti razumjela, ali s vremenom su dobile pravi smisao.
Sama sam rodila svoje dijete s 37 godina. Iako sam kao dijete često željela mlađe roditelje, s vremenom sam shvatila koliko mi je zapravo značilo to što su moji bili stariji. Njihova ljubav i mudrost oblikovali su me kao osobu. Imali su vremena da se posvete meni, da me uče strpljenju, da sa mnom dijele svoje životne lekcije. Da su me dobili mlađi, možda bi bili zauzeti stvaranjem karijera i osiguravanjem egzistencije. Ovako su mi mogli pružiti svu pažnju koja mi je bila potrebna.
Ta iskustva utjecala su na moj stav prema majčinstvu. Nikada nisam osjećala pritisak da moram roditi rano, u dvadesetima. Htjela sam biti sigurna da ću moći svom djetetu pružiti ono što su meni pružili moji roditelji – sigurnost, ljubav i mir. Ipak, postojala je granica koju nisam htjela prijeći. Nisam željela roditi nakon četrdesete.
S druge strane, često osjećam žal što su moji roditelji umrli relativno mladi. Imala sam samo 33 godine kad su me napustili – prvo otac, a ubrzo zatim i majka, tada 76-godišnjakinja. Nisu doživjeli unuke, a ja sam oduvijek željela da moj sin upozna njihovu mudrost i toplinu.
Gledajući unatrag, shvaćam da je svako vrijeme pravo vrijeme za majčinstvo, ako dolazi iz ljubavi i želje da se pruži najbolje moguće. Godine nose prednosti i mane, ali ono što ostaje je ono što gradimo u srcima naše djece. Moja majka mi je to pokazala, a ja se trudim to prenijeti svom djetetu. Na kraju, ljepota nije u izgledu, već u ljubavi koju dijelimo i životnim lekcijama koje ostavljamo iza sebe.
Nadam se samo jednom – da ću, kad moj sin odraste, biti tu da vidim kako on oblikuje svoj svijet. Jer, bez obzira na godine, najveća želja svake majke je zdravlje i sreća njene djece. A ako sreća znači i nasmijane unuke u budućnosti, bit ću neizmjerno zahvalna što sam doživjela taj trenutak.
