Brinula sam se o starcu iz komšiluka skoro tri godine. Bio je star, teško bolestan, i čitav njegov svijet svodio se na tihe dane ispunjene bolovima i samoćom. Njegova djeca – tri sina i dvije kćerke – rijetko su ga spominjala, a još rjeđe obilazila. Za svo to vrijeme niko od njih nije našao vremena da dođe iz grada i provede makar nekoliko trenutaka s njim. Meni ga je bilo iskreno žao. Nije bilo lako gledati kako stari čovjek, koji je cijeli svoj život posvetio porodici, ostaje zaboravljen upravo od onih koji bi trebali najviše da brinu.
Po selu su pričali razne priče o meni. Govorili su da se brinem o njemu zbog koristi – zbog njegove penzije ili imanja. Neki su išli toliko daleko da su tvrdili kako “radim nečasne stvari” za novac. Te riječi su me boljele, ali nisam im pridavala značaj. Zbog starčevog osmijeha kad bih mu skuhala omiljenu supu ili mu pročitala novine, sve te glasine bile su beznačajne. On je bio zahvalan za svaku pažnju, a meni je srce bilo mirno jer sam znala da činim ispravnu stvar.
Prije dva mjeseca napustio je ovaj svijet. Njegova smrt pogodila me više nego što sam očekivala. Postao je dio mog svakodnevnog života, neko o kome sam brinula i čije sam priče slušala bezbroj puta. Nakon njegove smrti, selo je postalo nemirno. Sinovi, kćerke, zetovi i snaje, unučad koje nikad nisam ni vidjela, počeli su dolaziti. Svi su bili spremni da “dijele” imanje koje su do tada potpuno zanemarivali. Svako je imao svoju ideju o tome šta mu pripada i šta bi trebalo dobiti. Atmosfera je bila neprijatna, ali nisam se miješala u njihove rasprave.
Prava drama uslijedila je jučer, kada je otvoren testament. Svi su očekivali da će imanje biti raspodijeljeno među njima, ali starac je imao drugačije planove. Sve – kuću, vikendicu, zemlju, šume, čak i novac – ostavio je meni. Bilo je nevjerovatno! Notar je pročitao njegove riječi u kojima me je zamolio da polovinu novca podijelim u humanitarne svrhe, na način koji smatram najprikladnijim. Bila sam šokirana, ali i dirnuta. Nisam mogla vjerovati da me je cijenio toliko da mi povjeri cijelu svoju imovinu.
Njegova djeca su reagovala burno. Sinovi su prijetili tužbama, kćerke su plakale i ljutile se, a unuci su psovali. Optuživali su me da sam starca manipulisala, ali kako mi je notar rekao, vrlo je mala šansa da testament bude poništen jer je sve urađeno u skladu sa zakonom. Njegova želja bila je jasna, i ja sam odlučila da je poštujem.
Iskreno, sretna sam. Ne zbog bogatstva, već zbog osjećaja pravde. Sve te godine brige i pažnje pokazale su da dobrota nije uzaludna, čak ni u ovom “šugavom” vremenu, kako ljudi vole reći. Da je sudbina drugačija i da nisam naslijedila ništa, i dalje bih bila zadovoljna jer sam učinila ono što je bilo ispravno. Međutim, sada kad imam ovu odgovornost, radujem se što mogu dio novca uložiti u pomaganje onima kojima je to najpotrebnije.
Najveće zadovoljstvo mi donosi pomisao da njegova djeca, koja ga nisu posjećivala niti brinula o njemu, neće dobiti ništa. Oni su ga zanemarivali dok je bio živ, i to im se vratilo. Ako bih morala podijeliti cijelo nasljedstvo u humanitarne svrhe, ne bih žalila, jer ono što mi je ostalo u srcu vrijedi mnogo više od imovine.
