“Četiri pune godine smo bili u vezi, a onda je moja tadašnja djevojka slučajno ostala trudna pa smo morali ubrzati planove za naše vjenčanje.

Sada smo već 5 godina u braku, a i naš sin je nedavno napunio 5 godina. Ne znam zašto, ali počelo mi je biti čudno. Naš sin uopšte ne liči na mene, mada ne liči ni na moju ženu. Ja sam mislio da djeca trebaju i fizički ličiti na svoje roditelje. Ja prvi imam i karakteristike svoje majke, ali i svog oca. Međutim, onda sam ipak tu misao stavio po strani i ignorisao je, ali se svaki dan kada god bi gledao svog sina taj osjećaj vraćao. Počeo sam da primjećujem i da neke osobine koje on ima nisu nalik mojima. Čudno.

Tu sam odlučio pitati ženu o čemu se radi. Ona je ipak doktorica i trebala bi valjda znati te stvari. Rekao sam joj sve o svojim opaskama i kako sam i čitao neke stvari na internetu, ali da nigdje nije bilo slučaja da dijete ne liči ni fizički ni karakterko ni na jednog od roditelja.

Ona me je uvjerila da je to sve normalno i da se takve stvari mogu desiti. Kazala je kako nikada ne smijem ni pomisliti da bi ona mene prevarila, jer je to nešto što ona nikada ne bi uradila i ako bi posumnjao u tako nešto to bi je jako povrijedilo.

Međutim, kada je vidjela kroz par dana kako sam ja idalje uznemiren predložila je da uradimo DNK test i da utvrdimo očinstvo. Pristao sam, a oboje smo bili uvjereni da će DNK biti 100% pozitivan. Sutradan smo uradili nalaze u klinici gdje radi moja supruga,  a ona je čak bila i nadležna za cijelu proceduru tako da sam imao puno povjerenje da će sve ispast dobro i da neće biti nikakvih ilegalnih radnji.

Kroz nekoliko dana moja žena je došla kući i kazala mi kako je nalaz pokazao da sam ja ipak otac našeg sina. Nije mi ni trebao nalaz. Bio sam presretan. Vjerujem joj slijepo i znam da ona mene ne bi nikada prevarila. Pao mi je kamen sa srca.”