Moja svekrva me prezire od prvog dana kada sam došla u njihovu porodicu, ali to me nimalo ne muči, već mi i godi da je redovno brutalno nerviram.

Psujem joj sve po spisku kad smo same, pljujem je desetak puta onako usput i nerviram je na milion načina, a kad se muž vrati kući s posla, ponašam se kao da sam tužna jer ne volim njegovu mamu. U trećem mjesecu trudnoće sam, danas sam počela histerično da plačem kad mi je muž došao kući s posla, i rekla sam mu da me je ONA udarila u stomak, jer je htjela da izvršim pobačaj, ja sam se držala za stomak i pravila se da me boli.

Potom je poludio od bijesa, nikad ga nisam vidjela takvog, ustao je i potrčao gore. Nekako sam ustala (čovjek mora biti uvjerljiv u tim situacijama) i pratila ga, i onog trenutka kad sam ušla vidjela sam kako ju je udario stomak, baš kao što sam i ja opisala da je ona mene. Prišla sam mu i počela ga moliti, uvjeravajući ga da je ne dira dok sam igrala dobru snahu.

Znam da je sve grozno sve što joj učinim i jako užasno, ali ona je to tražila od prvog dana, ali nije mi žao onih koji pate, sjede i šute dok budu gaženi. Deset puta se vratim gore i nastavit ću je gaziti dok me ne prihvati kao svoju snahu.

To što imam neuspjeli brak ne znači da vrijedim manje.

Preporučujemo