Radmila je provela veći dio svog života u Njemačkoj, gdje je osnovala obitelj i imala sina. Iako su devedesetih godina financijski dobro stajali, stvari su se promijenile s vremenom. Radmila je nedavno prisustvovala svadbi svoje nećakinje u Srbiji, ali se osjećala nesigurno zbog poklona koji će dati.S obzirom na tradiciju darivanja novca u omotnicama na svadbama, Radmila je stavila 200 eura u omotnicu i brinula je je li to dovoljno. Iako je imala više toga za dati, morala je razmisliti o budućnosti i čuvanju sredstava.
Osvrnula se na svoj život u inozemstvu i kako je to nekada bio luksuz. No, s vremenom su došle bolesti, troškovi liječenja i financijske poteškoće.Radmila je izrazila osjećaj krivnje jer nije mogla pružiti više na svadbi svoje nećakinje, koja se zadužila čekajući darove. Iako je željela više pomoći mlađoj generaciji, morala je brinuti i o svojoj budućnosti. Svejedno, nada se boljim vremenima u kojima će svi imati pristup resursima bez brige o sadržaju omotnice. Njena želja ostaje neostvarena, ali je iskreno težila pomoći svojoj obitelji.
Kako je vjenčanje prolazilo, primijetila je da su je mnogi gledali očekujući veći dar, s obzirom na njezinu prošlu dobrobit. Osjećala je krivicu što nije mogla dati više, ali također je shvatila da mora zadržati nešto za sebe u ovim teškim vremenima.Radmilina priča ilustrira dilemu između želje da se pomogne obitelji i osiguravanja vlastitih sredstava za budućnost. Njezina percepcija uzrujanosti proizašla je iz želje da više pomogne mlađoj generaciji, ali su je stvarnost i ograničeni resursi natjerali da se suzdrži od većih financijskih priloga.
