Od sezonskih poslova kupio sam stan a imam 25 godina. Za stan je plaćeno 40.000 eura.

Otkad sam imao 18 godina, živim s roditeljima (to je naravno bio presudan faktor) i za život sam spremio sve za svoj stan. Radio sam kao konobar u Beogradu, na obali, radio sam na kruzerima 2x 6 mjeseci, bio sam član omladinske, gdje sam nekoliko puta mjesečno radio fizičke vježbe, pohađao časove engleskog na mreži.

Odlučio sam potrošiti 10 eura dnevno i ne više. To je meni. Vrijeme provodim u kupovini, odjeći, za mobitelom, odvajam redovno za odmor itd.

Sve ostalo ide u banku.

Svake godine rodbina se okuplja za Bajram.

Tako je bilo i ove godine. Kao i obično, kuća puna ljudi. Tako sam dobro mislio uza zid jer nisam imao gdje sjediti.

Odjednom mi tetka priđe i pruži mi komad papira na kojem piše: “Uzmi sine ..” Misleći da je to novac, ja (da bi to lijepo izgledalo) kažem joj: “Ne moraš ništa dati tetka. A onda sam vidio da mi daje svoju maramicu da je bacim u smeće.

Većina današnjih dječaka i djevojčica živi s roditeljima do tridesete godine, što je za njih sasvim normalna stvar. Hrvatska je, recimo, sramotna rekorderka EU-a u tome jer čak 70 posto odraslih Hrvata mlađih od 34 godine još uvijek živi s roditeljima. To su nesposobnjakovići.

Većina će to kriviti za krizu zbog koje mladi ovise o pomoći svojih roditelja, pa čak i baka i djedova. Neki, međutim, tvrde da su mlađe generacije razmažene, dok postoje oni koji traže razlog nedosljednosti tradicionalnog načina života s produženim djetinjstvom i kasnijim brakom.

Ja smatram da sa 25 godina, čovjek treba uveliko da se osamostali i svako ko u tim godinama ovisi od svojih roditelja bolje da ne živi nikako, njegov život nema smisao.

Izvor: NP