“Ja se moram pohvaliti da sam u strastvenoj ljubavnoj vezi sa jednim oženjenim muškarcem.

On je, doduše, duplo stariji od mene i ima dvije kćerke. Jedna je mlađa par godina od mene, dok je druga moja generacija. Ali, meni to nije bitno. Ja znam da on samo mene voli. Redovno mi kupuje poklone, skupe poklone da naglasim, vodi na razna mjesta. Vrlo brzo očekujem da će da me oženi. Jedva čekam.

Ali, prije par dana smo se ipak posvađali jer sam htjela da mi on kupi ogrlicu koja košta samo 600 eura, ali je on odbio i kazao da će je kupiti idući put, obzirom da je novac uplatio mlađoj kćerki koja treba da krene na fakultet. Bilo mi je tako krivo. Zašto da udovoljava toj razmaženoj balavici, a ne meni. Ko mu je preči? Ja ili ona?.

Odmah sam počela da plačem i zaprijetila sam mu da ćemo raskinuti ako to uradi. On me je uporno pokušavao smiriti i predlagao mi da to regulišemo na drugačiji način, ali sam ga ja odbijala slušati. Povrijeđena sam, mora me shvatiti. Ošamarila sam ga i rekla da ga ne želim više gledati.

Tu noć me nazvao i kazao kako će posuditi novac od prijatelja i kupiti mi tu ogrlicu i tu sam se baš naljutila. On da sad ulazi u dugove, pa kasnije sve preko mojih leđa, da ja budem kriva i da meni galami kako je sve zbog mene? Nema šanse. Ne dolazi u obzir. Zaprijetila sam mu. Ili njegova kćerka i njen fakultet ili ja. Samo mi je poklopio slušalicu, đubre matoro, otrcano. Fosil sebični.”