U ruralnim područjima Đerdapa, Homolja i Podunavlja, Vlasi su njegovali jedinstveni običaj “otkopavanja pokojnika” kao dio svojeg kulta mrtvih. Ovaj zanimljiv obred preživio je do kraja 19. i čak u 20. stoljeće. Najčešće je prakticiran kada bi mlada osoba, bilo muškarac ili žena, preminula. Nakon sprovoda, obitelj bi se okupila 40 dana kasnije na groblju kako bi izvadila lijes i otkrila lice pokojnika pri izlasku sunca. Tijekom ovog rituala, poklopac lijesa bi bio uklonjen, a lice pokojnika nježno obrisano bijelim rupčićem prije nego što bi ga okrenuli prema suncu kako bi ga obasjalo njegove zrake.
Nakon što je sunce “primilo” pokojnika, lijes bi bio ponovno pokopan, a obitelj bi izvršila sve sprovodne obrede kao da je to bio prvi put.Ovaj običaj obavljao se u tajnosti, unutar uskog obiteljskog kruga, te je ostao nepoznat široj javnosti. Posljednji poznati primjer ovakvog obreda dogodio se u selu Debeli Lug tijekom 1990-ih. Unatoč svojoj neobičnosti, slične prakse postoje i u drugim kulturama. Na primjer, u Rumunjskoj se leševi ekshumiraju nakon sedam godina, dok se na Madagaskaru slične ceremonije događaju svake godine. Indonezijski otok Sulawesi također je poznat po svojim jedinstvenim običajima smrti.
Jedna od rijetkih osoba koja je prakticirala ovaj običaj je Milica Kušljić. Nakon smrti svog sina, ekshumirala ga je kako bi ga “ponovno oživjela” sunčevim zracima i osigurala mu vječni život u zagrobnom svijetu. Njena kuća je ispunjena slikama sina iz različitih razdoblja njegova života, stvarajući atmosferu tuge i prisjećanja. Milica se ističe kao majka koja je odlučila sačuvati uspomenu na svog sina kroz ovaj neobičan obred, vjerujući da će ga to voditi prema raju u zagrobnom životu. Ovaj običaj, iako čudan mnogima, predstavlja duboko ukorijenjenu vjeru i poštovanje prema mrtvima u tim ruralnim zajednicama.
