Imam platu od 3500 eura i živim u manjem stanu, garsonjerici, svu odjeću mogu upakovati u samo dva kofera, nosim dva para tenisica stare dvije godine i jedan par cipela. Smatram beskorisnim kupovati nove stvari ako stare i dalje služe svrsi.

Izlazim svake subote ili svake druge subote ako sam raspoložen, a uglavnom nisam. Ne da mi ​​se da trošim svoj novac, i ne dam ga nikome, često me pitaju da ga posudim, ali nema načina da to uopće učinim.

Svi moji životni troškovi su 500 eura mjesečno. Dva puta godišnje putujem na godišnjem odmoru. Kad se vratim u svoje mjesto, ljudi mi se smiju jer nisam uspio zaraditi za nove tenisice, kako bih zamijenio ove stare. Dvije godine živim ovako. Dok se drugi hvale ljutim bmw-om i Mercedesom, kupujem u obrocima po jedan obični hamburger. Ne čini me sretnim što kupujem i neorganiziram potrošnju na neke nepotrebne stvari samo zato da drugima pokažem da imam i da me drugi poštuju zbog toga.

Smiju se meni što mi ništa nije uspjelo, a ja im se nasmijem zbog toga što su plitki i naivni. Definitivno sam naučio da sada kada imam novac, to ne znači ništa, ali samo saznanje da ga imam daje mi osobni osjećaj sigurnosti.

Novac je za mene najvažnija stvar na svijetu, želim ga sačuvati do kraja života. Bojim se samo da ga više neće biti, a jednog dana uopće ga neću imati. Mislite li da sam uopće normalna osoba?

Izvor: Lokovesti

Preporučujemo
Loading..