Znala je svega desetak riječi i provela je više od deset godina u potpunom mraku, vezana za tutu.

Živjela je u sobi dimenzija tri sa tri. U mraku, privezana za tutu. Nikad nije vidjela ništa osim dva komada namještaja i drvene palice s kojom je otac svako malo udarao. Govor je bio zabranjen i hranjena je isključivo tekućom hranom.

Kada pomislimo na divlju djecu, Mowgli i Tarzan padaju na naš um, zapravo neke vrste heroja i idola koji odrastaju u idiličnoj prirodi i iako ne komuniciraju s ljudima, razgovaraju i druže se sa životinjama.

Neka nesretna djeca odrastu i (ne) razvijaju se kako treba jer rastu u potpunoj i apsolutnoj izolaciji, često zlostavljana od strane roditelja. Jedan od najšokantnijih slučajeva je slučaj djevojčice Genie.

1970. godine sasvim slučajno (jer je slijedila slijepu majku u centru socijalnu pomoć) otkrivena je djevojku za koju su mislili da je autistična, mentalno retardirana i imala je prema procjeni prisutnih najviše sedam godina. Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija.

Genie je, osim vlastite traume, postala eksperimentalni kunić za sve dobronamjerne znanstvenike koji su željeli istražiti kako apsolutna izolacija utiče na ljudski razvoj.

Genie, budući da njezin otac nije dobro podnosio buku i priču jer ga je to nerviralo, nije smjela uopšte pričati, a o plakanju ili jecanju da ne govorimo. Znala je svega desetak riječi koje je naučila od svoje majke, koja je samo jednom dnevno smjela otići u malu sobu u kojoj je djevojka provela više od deset godina, vezana ta tutu.

U povijesti Sjedinjenih Država nije bio tako radikalan slučaj izolacije kao u Genie.

Izvor: Tuzlanski.ba