U šumi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, u proljeće 1988. godine, dogodio se nevjerojatan događaj koji je zaintrigirao javnost. Grupa lovaca naišla je na čopor vukova i primijetila dječaka kako se ponaša poput vukova – kreće se četveronoške i reži. Taj dječak se pridružio čoporu vukova. Dječak je bio pronađen izgladnjel, izranjavane kože i kose te je s ostalim vukovima prevezen u civilizaciju. Kasnije mu je dano ime Haris Pućurica, a njegova priča je poslužila kao inspiracija za film “Ničije dijete” redatelja Vuka Ršumovića, koji je osvojio tri nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu.
Dječaka su preuzeli lovci i poslali ga na resocijalizaciju u Beograd, udaljivši ga od očiju javnosti. Haris nije mogao govoriti, ne zbog toga što nije želio, već zbog fizičkih ograničenja. On je postao poznat kao Haris Pućurica, sa svim pripadajućim identifikacijskim podacima koji su mu dodijeljeni – ime, prezime, vjera i nacionalnost.Jedinim svjedokom ovog događaja bio je Dragan Rolović, njegovatelj dječaka-vuka, koji je preuzeo brigu o dječaku kada je doveden u prihvatilište za djecu u Beogradu. Ovaj incident se dogodio u prihvatnom dijelu bivšeg Centralnog prihvatilišta za djecu i mladež u Beogradu, gdje su se djeca iz cijele bivše Jugoslavije privodila zbog različitih prekršaja.
Dragan je tada imao 25 godina i radio je s delikventima samo godinu dana, ali je dobio ovu odgovornost zbog svojih inovativnih metoda rada i rezultata koje je postigao. Dijete koje je primio, Haris, bilo je fizički zanemareno, ali nije imalo ozbiljnijih tjelesnih ozljeda osim ogrebotina. Haris je komunicirao gestikulacijom, jer nije mogao govoriti. On je imao posebne prehrambene navike i teškoće s osobnom higijenom, ali s vremenom je naučio i prilagodio se tim svakodnevnim rutinama.
Haris je uspio osvojiti naklonost druge djece u prihvatilištu i postao je cijenjen zbog svoje pristojnosti i neobičnog ponašanja. Ova izvanredna priča nadahnjuje razmišljanje o ljudskoj adaptaciji i potencijalima koji se kriju unutar nas.
